Grad koji je nekad bio i moj

Ne želim priznati, ali često se sjetim jednog grada koji je nekad bio i moj. I plitkog potoka, plave školske zgrade i tramvajskih tračnica što su kasnile godinama. Šetnje uz cestu i pogleda u prozore, grubog asfalta i koševa bez mrežice.
Vrta i tržnice.

Ne želim priznati, ali sklopim oči i prolazim ulicama starih imena. Hodam preko groblja i sviram u starim, napuštenim kućama i odavno mrtvim klubovima. 

Bojim se priznati, ali ponekad zamišljem da sjedim za velikim okruglim stolovima, sa najdražim ljudima koji su daleko. Pitam ih pitanja koja ih se nikad nisam sjetio pitati, a sada im samo želim čuti glas.

Nekad sjedim u mraku i čujem samo tišinu.
I mislim da sam potrošio ljubav prema gradu koji je nekad bio i moj.

Teško je shvatiti, ali danas sam daleko i ne trebam ga.

Ali ga trebam da opet postane onakav kakav je bio, a nakon toga još bolji, i još bolji.

Lijep, topao, blizak, nasmiješen i čist.

I ne želim ga gledati očima turista punih džepova jer to nije isti grad.

Naš grad je poznata ruka na okidaču fotoaparata, poznati prsti na vratu gitare i bubnjarskim palicama. Poznati potpisi u novinama i na ekranima, poznati stolovi u poznatim lokalima.
Moj ručnik na plaži velikog jezera, moja kćer u parku najdražih naselja, moja M. na trgu punom cvijeća.

To je grad koji je nekada bio i moj. Više ga nema, nema ni mene.

Ali ću se vratiti.
I nadam se da ću ga opet naći…

Standardno

Sjećaš se?

Pitat ćeš u nekom času, kladim se u sve na svijetu,

kako smo se našli ovdje, kako je to stvarno bilo.

I sjest ćemo negdje uz vodu. Znam da će nam biti važno, i pričat ćemo ti o domu,

i prozorima gdje si rođena, i zgradama gdje smo čekali da dođeš.

Sve ćeš čuti, samo pričekaj, možda je još prerano.

Pokazat ćemo ti naš dom uz rijeku, sjećaš se?

I park iza zgrade. I terasu. I tobogan.

A onda ćemo napraviti krug, isti onaj kao svaki dan.

Ti si spavala, a ja sam bio najsretniji tata na svijetu,

A kasnije smo pjevali, pričali ili samo gledali, a ja sam bio najsretniji tata na svijetu.

Sjećaš se?

Sjećaš li se novog parka gdje smo švercali Marlija makar se nije smjelo?

Nisi vidjela naš ponos kad smo bili s tobom.

To je bio naš dom, nadam se da se bar malo sjećaš.

Oprosti ako smo ti to oduzeli…

I nadam se da će svaki novi dom biti dom.

A taj će uvijek biti prvi. I naš.

Standardno

Tko me gleda iz ogledala?

Prije nekih mjesec dana sam se pogledao u ogledalu i vidio nekog starca. Ne doslovno, ipak sam to bio ja (tješim se), ali sam se osjećao staro, trebalo mi je brijanje i šišanje, tek sam stigao u Dublin i nisam znao što me čeka. Kao kad vidiš nekog svog “idola” i skužiš da je ostario.

Osjećao sam se staro i umorno, pothlađeno, zbunjeno. Ispuhano kao lopte koje svako toliko nađem na nekoj livadi gdje radim i šutnem ih u grmlje. Znam, trebao bih ih pokupiti (i ponekad to zbilja napravim), ali ima neki gušt u šutanju lopte na praznoj livadi kad te nitko ne gleda. 

Taj šut me zna vratiti na livade u Prečkom, Rudešu i Voltinom gdje sam neumorno gulio travu koju danas održavam i penjao se po drveću koje danas pokušavam zaštititi od nekih novih klinaca. Ono što je ostalo isto su moje psovke kad pokušavam proći kroz neki trnoviti grm. Boljelo je onda, a bogami boli i danas.

A nekako boli i trenutak kad se vidiš u stanju koje ti se ne sviđa. Teško je to objasniti, danas vjerojatno imam najmanje kilograma u posljednjih desetak godina, prehodam, pretrčim ili bicikliram dosta kilometara dnevno, pričam drugim jezikom, više mi ne treba navigacija da se ne izgubim u Dublinu, trenutak kad mi stiže familija je iza ugla, a svejedno me strese pogled na obično ogledalo.

Razlog zašto sam se zamislio nije kriza srednjih godina, zbilja ne pokušavam smisliti opravdanje da kupim motor ili se konačno tetoviram (ok, to slijedi, ali iz drugog razloga). Prije sat vremena sam ubijao vrijeme na You Tube-u i punio si mobitel novom glazbom za idući tjedan i odjednom sam se zalijepio za Ramonese kao da sam u srednjoj školi i čujem ih prvi puta.

Zapravo me iznenadilo što u tom, tada prilično umornom četrdesetpetogodišnjem muškarcu nisam prepoznao sebe, ni u očima ni u bilo čemu.

Tko je to i zašto me gleda?

Gdje sam ja?

Sa koliko slojeva očekivanja, predrasuda, godina i obaveza smo prekriveni da ne uspijevamo uvijek držati glavu iznad površine i vidjeti sebe u ogledalu? 

Danas sam s Ramonesima izronio i opet sam to bio ja, nisam se morao gledati, opet sam bio Krešo koji u Mislavovoj sobi u Zaprešiću posuđuje njihove ploče, Krešo koji se u Igorovoj kući nepovratno zaljubljuje u Partibrejkerse, koji u zoru dolazi na Tuškanac igrati košarku jer je to jedino doba kad klinci imaju pristup. Ne treba željeti vratiti vrijeme, treba vratiti osjećaje.

Uvijek sam izbjegavao nositi radnu odjeću. To je malo teže kad se baviš hortikulturom, ali sam je sveo na minimum, sigurnosti radi, Nikada u vojsci nisam otišao u uniformi u grad, uvijek volim vidjeti sebe bez nametnutih slojeva.

Isto tako se nadam da će moja kćer ići u školu gdje se ne nose uniforme, pa ako jedan da poželi  ići kao roza pile, ja ću je odvesti kao Spužva Bob. Boli nas briga.

I zato svi na Facebooku dijele snimku bake koja pleše na Trgu, ona je i dalje svoja bez obzira na sve.

I ja želim uvijek biti takav, xy-godišnjak sa tetovažom Mjeseca i pseće šape koji trči maratone, penje se po stijenama, piše o svemu i svačemu, sluša punk rock, pjeva You’ ll never Walk Alone na Anfieldu i gura se na koncertima, iznad svih nametnutih slojeva preko glave.

Nadam se da ćemo svi biti takvi. Onda nam neće trebati pogled na ogledalo ni na vagu, to ćemo sigurno biti mi.


Standardno