Gdje sam?

Zagrli drvo. Napravi stroj. Piši po zemlji. Baci kamen. Crtaj. Leti. Sanjaj, trči, penji, sviraj.

Slušaj se iznutra. 

Dobro se poslušaj…

A gdje sam?

U mokrom gradu mokre zemlje, zarobljeni morem, toplim i sirovim ljudima. Na zelenom otoku, u zelenom odijelu, kraj kombija sa zelenim slovima.

Jednostavno i nestvarno, ostvarivo i dostupno. Zarazna lakoća zarađivanja i trošenja. 

Bezbolne promjene glavnih životnih postavki. Mijenjaš posao, mijenjaš adresu, mijenjaš stavove kako postaješ iskusniji. 

Stari problemi nestaju u starim uspomenama.

Ali dolaze novi.

Što ako…

Što ako vrijeme prebrzo prođe?

Što ako se vratimo i ne nađemo neke drage ljude? 

Što ako nam  naši najdraži ljudi više nikada ne uđu u kuću?

Što ako očvsnemo preko granice?

Da li je vrijedno, da li je preskupo iskustvo?

Standardno

Gdje je, jebote, ta Drogheda?

Kratko i jasno.

To je, garantirano, prvo što pomisli netko kad čuje gdje smo.

I ja sam to pomislio kad sam prvi puta čuo za Droghedu, prije nego sam odlučio doći u Irsku.

Pa zbilja, gdje je, jebote, ta Drogheda?

Drogheda je gradić na istočnoj obali Irske, četrdesetak km sjeverno od Dublina. Jedan od najstarijih i , s cca 41.000 stanovnika, 6. grad po veličini u Irskoj. Razvijena maloprodaja, uslužne djelatnosti, prerađivačka industrija, riječna luka, turizam, povijesne lokacije, arheološka nalazišta, blablabla…

Ako laže Wikipedija, lažem i ja.

Položaj je zbilja ok, do Zračne luke Dublin imamo pola sata vožnje, do najbliže morske obale desetak, do autoceste pet minuta.

Drogheda koju mi znamo je mjesto na mutnoj i blatnoj rijeci Boyne gdje smo prije petnaestak mjeseci sletjeli na glavu ne znajući što će biti dalje. Mokri od kiše, krepani od cjelodnevnog puta, moje curke su na autobusnom kolodvoru čuvale naša tri kofera dok sam ja vani zaustavljao taxi i nagovarao ga da se vrati po nas kad odradi vožnju. I bogami se vratio i naplatio 6 Eura da nas odveze preko mosta, cca 800 metara.

Naša Drogheda je mjesto gdje smo iduća dva tjedna spavali na podu dnevne sobe naših prijatelja, gdje smo ponovo kupovali stvari za kuću, odjeću, obuću, dječja kolica i auto sjedalicu. Ispočetka, jer smo se svega morali riješiti prije odlaska.

A naša Drogheda je i mjesto gdje smo Lunin 2. rođendan slavili u našoj dnevnoj sobi jer smo tada poznavali desetak ljudi i svi smo stali u jednu prostoriju. Već na 3. rođendanu je bilo tridesetak ljudi jer više nije stalo…

Kako se živi?

Posao nađeš za par dana. Vjerojatno za minimalac i u kojekakvim smjenama, ali nađeš. Radi se većinom u maloprodaji, proizvodnji i uslužnim djelatnostima, dosta ljudi putuje u Dublin. Za nešto bolje odeš na neke edukacije, malo se strpiš, raspitaš i prilagodiš. Nije preteško ako se potrudiš. 

A vizualni dojam?

Arhitektura je nešto na što se treba naviknuti. Malo je stanova, većinom se živi u kućama. Obavezne uske stepenice na ulazu u kuću. Spavaće sobe na katu, bar dvije ili tri. Posebna slavina za toplu i hladnu vodu.Tanki pregradni zidovi. Vrt iza kuće. 

Sve je dosta blizu, ali je teško bez automobila. Stambena naselja su obično ograđena, mirna, ali i bez nekih sadržaja na koje smo navikli. Možda nekoliko manjih trgovina, frizer, obavezno dostava hrane. Trgovine i shopping centri su u centru grada ili na nekoliko lokacija van centra. Sve obično radi do 18 sati, osim četvrtkom i petkom kad sjedaju tjedne plaće pa se svi sjurimo u nabavke. Onda sve radi do 21h.

Ali je zato pubove i restorane po centru teško prebrojati, nećete ostati ni gladni ni žedni do kasno u noć. Živa glazba i sportski prijenosi kad god zamislite, ali ako vam je do kave, u 19 sati je kraj. Nije baš po našem ukusu…

Livade s rijetkim klupama i samo jedno pravo dječje igralište. Kilometarska šetnica uz rijeku prema unutrašnjosti, ali ne i prema morskoj obali. Prilično čudno budući da te do dugih pješčanih plaža dijeli dvadesetak minuta vožnje biciklom. 

Nemaš osjećaj da je more tako blizu. Plaže baš nisu za kupanje jer je more dosta plitko, a tijekom oseke se povuče i nekoliko stotina metara. Ali za šetnju, trčanje, jahanje, fotografiranje ili samo uživanje u miru su idealne.

Ako imate auto, naravno. 

Irske lokalne ceste su iste ili gore nego hrvatske. Uske, neosvijetljene, većinom bez pločnika. Bicikliranje, trčanje ili hodanje je samo za avanturiste. 

Kojih, by the way, ima koliko hoćeš, ali svi nose svjetleće prsluke ili jakne tako da se sve žuti kad padne mrak.

Hrvati i “Regija”?

Ne znam koliko nas je, ali nema šanse da prođem centrom grada, a da ne naletim na nekog koga znam po imenu. Dovoljno…

Koliko znam, nemamo zavičajni klub, folklorno društvo ni organizirana okupljanja. Ne znamo mnogo ljudi, ali naš mali krug funkcionira odlično. Slavimo rođendane, čuvamo si djecu, posuđujemo stvari, vozimo jedni druge, nalazimo si poslove. Neki su u međuvremenu rođeni, neki su nas, na žalost, zauvijek napustili. Smijemo se i tugujemo, živimo život kao i ostali ljudi na svijetu.

Zapravo, više kao neki životni “Survivor” eksperiment. U realnom vremenu možemo pratiti prilagodbu i mijenjanje odraslih, iskusnih ljudi. Svi smo prošli razdvajanje pa spajanje partnera ili obitelji, vožnju djece u školu ili vrtić s kamenjem u želucu jer ih ostavljaš negdje gdje u startu ne razumiju gotovo ništa. A nakon nekog vremena ih ispravljaš da ne smiju pričati engleski kod kuće.

Svi smo počeli raditi u firmama gdje nemaš pojma o procedurama, papirologiji, navikama. Čudili smo se radnom vremenu, pregovarali o plaći, navikavali se da eventualni gubitak posla nije nikakav problem i da šefove bez problema možeš pitati gdje se “izgubilo” par sati na obračunu plaće. Pa ti se ispriča i odmah uplati razliku.

Fora je. Tko nam želi doći u posjetu neka čuva godišnji za kolovoz.

Od 11. do 18.8.2019. se, drugu godinu zaredom, održava najveći festival irske tradicionalne glazbe (Fleadh Cheoil na hÉireann 2019.).

Pola milijuna ljudi (nije greška) se u tih tjedan dana sjuri u Droghedu, koncerti su u svim pubovima, ispred svih lokala stoje sjedalice na koje može sjesti tko god želi i svirati što god želi. Glazba, jelo i piće u moru ljudi, svaki dan, cijeli dan.

I onaj smiješni irski ples, naravno.

To je Drogheda.

Sve kao škripi, ali funkcionira. Nema tu glamura, blještavila, jahti, nabrijanih automobila, elitnih trgovina. 

I to je dobro. 

Sigurno ste čuli za Rolling Stonese. E pa Drogheda, kao i cijela Irska, ima onaj grubi, sirovi, ali i zabavni šarm. Onako, kao Keith Richards, moj omiljeni gitarista.

Glasan, direktan, iskusan, izgreban i naboran.

To je, jebote, Drogheda.

Standardno

Tko me gleda iz ogledala?

Prije nekih mjesec dana sam se pogledao u ogledalu i vidio nekog starca. Ne doslovno, ipak sam to bio ja (tješim se), ali sam se osjećao staro, trebalo mi je brijanje i šišanje, tek sam stigao u Dublin i nisam znao što me čeka. Kao kad vidiš nekog svog “idola” i skužiš da je ostario.

Osjećao sam se staro i umorno, pothlađeno, zbunjeno. Ispuhano kao lopte koje svako toliko nađem na nekoj livadi gdje radim i šutnem ih u grmlje. Znam, trebao bih ih pokupiti (i ponekad to zbilja napravim), ali ima neki gušt u šutanju lopte na praznoj livadi kad te nitko ne gleda. 

Taj šut me zna vratiti na livade u Prečkom, Rudešu i Voltinom gdje sam neumorno gulio travu koju danas održavam i penjao se po drveću koje danas pokušavam zaštititi od nekih novih klinaca. Ono što je ostalo isto su moje psovke kad pokušavam proći kroz neki trnoviti grm. Boljelo je onda, a bogami boli i danas.

A nekako boli i trenutak kad se vidiš u stanju koje ti se ne sviđa. Teško je to objasniti, danas vjerojatno imam najmanje kilograma u posljednjih desetak godina, prehodam, pretrčim ili bicikliram dosta kilometara dnevno, pričam drugim jezikom, više mi ne treba navigacija da se ne izgubim u Dublinu, trenutak kad mi stiže familija je iza ugla, a svejedno me strese pogled na obično ogledalo.

Razlog zašto sam se zamislio nije kriza srednjih godina, zbilja ne pokušavam smisliti opravdanje da kupim motor ili se konačno tetoviram (ok, to slijedi, ali iz drugog razloga). Prije sat vremena sam ubijao vrijeme na You Tube-u i punio si mobitel novom glazbom za idući tjedan i odjednom sam se zalijepio za Ramonese kao da sam u srednjoj školi i čujem ih prvi puta.

Zapravo me iznenadilo što u tom, tada prilično umornom četrdesetpetogodišnjem muškarcu nisam prepoznao sebe, ni u očima ni u bilo čemu.

Tko je to i zašto me gleda?

Gdje sam ja?

Sa koliko slojeva očekivanja, predrasuda, godina i obaveza smo prekriveni da ne uspijevamo uvijek držati glavu iznad površine i vidjeti sebe u ogledalu? 

Danas sam s Ramonesima izronio i opet sam to bio ja, nisam se morao gledati, opet sam bio Krešo koji u Mislavovoj sobi u Zaprešiću posuđuje njihove ploče, Krešo koji se u Igorovoj kući nepovratno zaljubljuje u Partibrejkerse, koji u zoru dolazi na Tuškanac igrati košarku jer je to jedino doba kad klinci imaju pristup. Ne treba željeti vratiti vrijeme, treba vratiti osjećaje.

Uvijek sam izbjegavao nositi radnu odjeću. To je malo teže kad se baviš hortikulturom, ali sam je sveo na minimum, sigurnosti radi, Nikada u vojsci nisam otišao u uniformi u grad, uvijek volim vidjeti sebe bez nametnutih slojeva.

Isto tako se nadam da će moja kćer ići u školu gdje se ne nose uniforme, pa ako jedan da poželi  ići kao roza pile, ja ću je odvesti kao Spužva Bob. Boli nas briga.

I zato svi na Facebooku dijele snimku bake koja pleše na Trgu, ona je i dalje svoja bez obzira na sve.

I ja želim uvijek biti takav, xy-godišnjak sa tetovažom Mjeseca i pseće šape koji trči maratone, penje se po stijenama, piše o svemu i svačemu, sluša punk rock, pjeva You’ ll never Walk Alone na Anfieldu i gura se na koncertima, iznad svih nametnutih slojeva preko glave.

Nadam se da ćemo svi biti takvi. Onda nam neće trebati pogled na ogledalo ni na vagu, to ćemo sigurno biti mi.


Standardno