Gdje sam?

Zagrli drvo. Napravi stroj. Piši po zemlji. Baci kamen. Crtaj. Leti. Sanjaj, trči, penji, sviraj.

Slušaj se iznutra. 

Dobro se poslušaj…

A gdje sam?

U mokrom gradu mokre zemlje, zarobljeni morem, toplim i sirovim ljudima. Na zelenom otoku, u zelenom odijelu, kraj kombija sa zelenim slovima.

Jednostavno i nestvarno, ostvarivo i dostupno. Zarazna lakoća zarađivanja i trošenja. 

Bezbolne promjene glavnih životnih postavki. Mijenjaš posao, mijenjaš adresu, mijenjaš stavove kako postaješ iskusniji. 

Stari problemi nestaju u starim uspomenama.

Ali dolaze novi.

Što ako…

Što ako vrijeme prebrzo prođe?

Što ako se vratimo i ne nađemo neke drage ljude? 

Što ako nam  naši najdraži ljudi više nikada ne uđu u kuću?

Što ako očvsnemo preko granice?

Da li je vrijedno, da li je preskupo iskustvo?

Standardno

Gdje je, jebote, ta Drogheda?

Kratko i jasno.

To je, garantirano, prvo što pomisli netko kad čuje gdje smo.

I ja sam to pomislio kad sam prvi puta čuo za Droghedu, prije nego sam odlučio doći u Irsku.

Pa zbilja, gdje je, jebote, ta Drogheda?

Drogheda je gradić na istočnoj obali Irske, četrdesetak km sjeverno od Dublina. Jedan od najstarijih i , s cca 41.000 stanovnika, 6. grad po veličini u Irskoj. Razvijena maloprodaja, uslužne djelatnosti, prerađivačka industrija, riječna luka, turizam, povijesne lokacije, arheološka nalazišta, blablabla…

Ako laže Wikipedija, lažem i ja.

Položaj je zbilja ok, do Zračne luke Dublin imamo pola sata vožnje, do najbliže morske obale desetak, do autoceste pet minuta.

Drogheda koju mi znamo je mjesto na mutnoj i blatnoj rijeci Boyne gdje smo prije petnaestak mjeseci sletjeli na glavu ne znajući što će biti dalje. Mokri od kiše, krepani od cjelodnevnog puta, moje curke su na autobusnom kolodvoru čuvale naša tri kofera dok sam ja vani zaustavljao taxi i nagovarao ga da se vrati po nas kad odradi vožnju. I bogami se vratio i naplatio 6 Eura da nas odveze preko mosta, cca 800 metara.

Naša Drogheda je mjesto gdje smo iduća dva tjedna spavali na podu dnevne sobe naših prijatelja, gdje smo ponovo kupovali stvari za kuću, odjeću, obuću, dječja kolica i auto sjedalicu. Ispočetka, jer smo se svega morali riješiti prije odlaska.

A naša Drogheda je i mjesto gdje smo Lunin 2. rođendan slavili u našoj dnevnoj sobi jer smo tada poznavali desetak ljudi i svi smo stali u jednu prostoriju. Već na 3. rođendanu je bilo tridesetak ljudi jer više nije stalo…

Kako se živi?

Posao nađeš za par dana. Vjerojatno za minimalac i u kojekakvim smjenama, ali nađeš. Radi se većinom u maloprodaji, proizvodnji i uslužnim djelatnostima, dosta ljudi putuje u Dublin. Za nešto bolje odeš na neke edukacije, malo se strpiš, raspitaš i prilagodiš. Nije preteško ako se potrudiš. 

A vizualni dojam?

Arhitektura je nešto na što se treba naviknuti. Malo je stanova, većinom se živi u kućama. Obavezne uske stepenice na ulazu u kuću. Spavaće sobe na katu, bar dvije ili tri. Posebna slavina za toplu i hladnu vodu.Tanki pregradni zidovi. Vrt iza kuće. 

Sve je dosta blizu, ali je teško bez automobila. Stambena naselja su obično ograđena, mirna, ali i bez nekih sadržaja na koje smo navikli. Možda nekoliko manjih trgovina, frizer, obavezno dostava hrane. Trgovine i shopping centri su u centru grada ili na nekoliko lokacija van centra. Sve obično radi do 18 sati, osim četvrtkom i petkom kad sjedaju tjedne plaće pa se svi sjurimo u nabavke. Onda sve radi do 21h.

Ali je zato pubove i restorane po centru teško prebrojati, nećete ostati ni gladni ni žedni do kasno u noć. Živa glazba i sportski prijenosi kad god zamislite, ali ako vam je do kave, u 19 sati je kraj. Nije baš po našem ukusu…

Livade s rijetkim klupama i samo jedno pravo dječje igralište. Kilometarska šetnica uz rijeku prema unutrašnjosti, ali ne i prema morskoj obali. Prilično čudno budući da te do dugih pješčanih plaža dijeli dvadesetak minuta vožnje biciklom. 

Nemaš osjećaj da je more tako blizu. Plaže baš nisu za kupanje jer je more dosta plitko, a tijekom oseke se povuče i nekoliko stotina metara. Ali za šetnju, trčanje, jahanje, fotografiranje ili samo uživanje u miru su idealne.

Ako imate auto, naravno. 

Irske lokalne ceste su iste ili gore nego hrvatske. Uske, neosvijetljene, većinom bez pločnika. Bicikliranje, trčanje ili hodanje je samo za avanturiste. 

Kojih, by the way, ima koliko hoćeš, ali svi nose svjetleće prsluke ili jakne tako da se sve žuti kad padne mrak.

Hrvati i “Regija”?

Ne znam koliko nas je, ali nema šanse da prođem centrom grada, a da ne naletim na nekog koga znam po imenu. Dovoljno…

Koliko znam, nemamo zavičajni klub, folklorno društvo ni organizirana okupljanja. Ne znamo mnogo ljudi, ali naš mali krug funkcionira odlično. Slavimo rođendane, čuvamo si djecu, posuđujemo stvari, vozimo jedni druge, nalazimo si poslove. Neki su u međuvremenu rođeni, neki su nas, na žalost, zauvijek napustili. Smijemo se i tugujemo, živimo život kao i ostali ljudi na svijetu.

Zapravo, više kao neki životni “Survivor” eksperiment. U realnom vremenu možemo pratiti prilagodbu i mijenjanje odraslih, iskusnih ljudi. Svi smo prošli razdvajanje pa spajanje partnera ili obitelji, vožnju djece u školu ili vrtić s kamenjem u želucu jer ih ostavljaš negdje gdje u startu ne razumiju gotovo ništa. A nakon nekog vremena ih ispravljaš da ne smiju pričati engleski kod kuće.

Svi smo počeli raditi u firmama gdje nemaš pojma o procedurama, papirologiji, navikama. Čudili smo se radnom vremenu, pregovarali o plaći, navikavali se da eventualni gubitak posla nije nikakav problem i da šefove bez problema možeš pitati gdje se “izgubilo” par sati na obračunu plaće. Pa ti se ispriča i odmah uplati razliku.

Fora je. Tko nam želi doći u posjetu neka čuva godišnji za kolovoz.

Od 11. do 18.8.2019. se, drugu godinu zaredom, održava najveći festival irske tradicionalne glazbe (Fleadh Cheoil na hÉireann 2019.).

Pola milijuna ljudi (nije greška) se u tih tjedan dana sjuri u Droghedu, koncerti su u svim pubovima, ispred svih lokala stoje sjedalice na koje može sjesti tko god želi i svirati što god želi. Glazba, jelo i piće u moru ljudi, svaki dan, cijeli dan.

I onaj smiješni irski ples, naravno.

To je Drogheda.

Sve kao škripi, ali funkcionira. Nema tu glamura, blještavila, jahti, nabrijanih automobila, elitnih trgovina. 

I to je dobro. 

Sigurno ste čuli za Rolling Stonese. E pa Drogheda, kao i cijela Irska, ima onaj grubi, sirovi, ali i zabavni šarm. Onako, kao Keith Richards, moj omiljeni gitarista.

Glasan, direktan, iskusan, izgreban i naboran.

To je, jebote, Drogheda.

Standardno

Sjećaš se?

Pitat ćeš u nekom času, kladim se u sve na svijetu,

kako smo se našli ovdje, kako je to stvarno bilo.

I sjest ćemo negdje uz vodu. Znam da će nam biti važno, i pričat ćemo ti o domu,

i prozorima gdje si rođena, i zgradama gdje smo čekali da dođeš.

Sve ćeš čuti, samo pričekaj, možda je još prerano.

Pokazat ćemo ti naš dom uz rijeku, sjećaš se?

I park iza zgrade. I terasu. I tobogan.

A onda ćemo napraviti krug, isti onaj kao svaki dan.

Ti si spavala, a ja sam bio najsretniji tata na svijetu,

A kasnije smo pjevali, pričali ili samo gledali, a ja sam bio najsretniji tata na svijetu.

Sjećaš se?

Sjećaš li se novog parka gdje smo švercali Marlija makar se nije smjelo?

Nisi vidjela naš ponos kad smo bili s tobom.

To je bio naš dom, nadam se da se bar malo sjećaš.

Oprosti ako smo ti to oduzeli…

I nadam se da će svaki novi dom biti dom.

A taj će uvijek biti prvi. I naš.

Standardno

Tko me gleda iz ogledala?

Prije nekih mjesec dana sam se pogledao u ogledalu i vidio nekog starca. Ne doslovno, ipak sam to bio ja (tješim se), ali sam se osjećao staro, trebalo mi je brijanje i šišanje, tek sam stigao u Dublin i nisam znao što me čeka. Kao kad vidiš nekog svog “idola” i skužiš da je ostario.

Osjećao sam se staro i umorno, pothlađeno, zbunjeno. Ispuhano kao lopte koje svako toliko nađem na nekoj livadi gdje radim i šutnem ih u grmlje. Znam, trebao bih ih pokupiti (i ponekad to zbilja napravim), ali ima neki gušt u šutanju lopte na praznoj livadi kad te nitko ne gleda. 

Taj šut me zna vratiti na livade u Prečkom, Rudešu i Voltinom gdje sam neumorno gulio travu koju danas održavam i penjao se po drveću koje danas pokušavam zaštititi od nekih novih klinaca. Ono što je ostalo isto su moje psovke kad pokušavam proći kroz neki trnoviti grm. Boljelo je onda, a bogami boli i danas.

A nekako boli i trenutak kad se vidiš u stanju koje ti se ne sviđa. Teško je to objasniti, danas vjerojatno imam najmanje kilograma u posljednjih desetak godina, prehodam, pretrčim ili bicikliram dosta kilometara dnevno, pričam drugim jezikom, više mi ne treba navigacija da se ne izgubim u Dublinu, trenutak kad mi stiže familija je iza ugla, a svejedno me strese pogled na obično ogledalo.

Razlog zašto sam se zamislio nije kriza srednjih godina, zbilja ne pokušavam smisliti opravdanje da kupim motor ili se konačno tetoviram (ok, to slijedi, ali iz drugog razloga). Prije sat vremena sam ubijao vrijeme na You Tube-u i punio si mobitel novom glazbom za idući tjedan i odjednom sam se zalijepio za Ramonese kao da sam u srednjoj školi i čujem ih prvi puta.

Zapravo me iznenadilo što u tom, tada prilično umornom četrdesetpetogodišnjem muškarcu nisam prepoznao sebe, ni u očima ni u bilo čemu.

Tko je to i zašto me gleda?

Gdje sam ja?

Sa koliko slojeva očekivanja, predrasuda, godina i obaveza smo prekriveni da ne uspijevamo uvijek držati glavu iznad površine i vidjeti sebe u ogledalu? 

Danas sam s Ramonesima izronio i opet sam to bio ja, nisam se morao gledati, opet sam bio Krešo koji u Mislavovoj sobi u Zaprešiću posuđuje njihove ploče, Krešo koji se u Igorovoj kući nepovratno zaljubljuje u Partibrejkerse, koji u zoru dolazi na Tuškanac igrati košarku jer je to jedino doba kad klinci imaju pristup. Ne treba željeti vratiti vrijeme, treba vratiti osjećaje.

Uvijek sam izbjegavao nositi radnu odjeću. To je malo teže kad se baviš hortikulturom, ali sam je sveo na minimum, sigurnosti radi, Nikada u vojsci nisam otišao u uniformi u grad, uvijek volim vidjeti sebe bez nametnutih slojeva.

Isto tako se nadam da će moja kćer ići u školu gdje se ne nose uniforme, pa ako jedan da poželi  ići kao roza pile, ja ću je odvesti kao Spužva Bob. Boli nas briga.

I zato svi na Facebooku dijele snimku bake koja pleše na Trgu, ona je i dalje svoja bez obzira na sve.

I ja želim uvijek biti takav, xy-godišnjak sa tetovažom Mjeseca i pseće šape koji trči maratone, penje se po stijenama, piše o svemu i svačemu, sluša punk rock, pjeva You’ ll never Walk Alone na Anfieldu i gura se na koncertima, iznad svih nametnutih slojeva preko glave.

Nadam se da ćemo svi biti takvi. Onda nam neće trebati pogled na ogledalo ni na vagu, to ćemo sigurno biti mi.


Standardno

Should I Stay or Should I Go?

Eto, to pitanje mi se mota po glavi od zadnjeg posta…

Zašto svi odlaze u Irsku (a neki i u Njemačku)? 

Naravno, radi se o našoj dičnoj hrvatskoj realnosti gdje svi pokušavamo preživjeti i doživjeti novi mjesec više-manje neokrznuti. E pa meni je lagano prekipjelo i odlučio sam da definitivno moram otići i pronaći neko drugo mjesto i vrijeme za mene, tj. za nas.

Moja mala, ali snažna obitelj broji četiri člana: dvoje odraslih dvonožaca, jedna mala miška i jedan mali osmogodišnji četveronožac koji je pravi član obitelji sa svim pravima i obavezama (ako pod obaveze brojimo jedino da mora biti s nama svaki  dan i da mora poživjeti bar još 20 godina:))

I tako ja odoh u Irsku, blablabla, Hrvatska, blabla Bandić, blabla diploma i plaća od 3500 kuna, blabla krediti, ovrhe, blabla ne da mi se više.

Eto, to je ukratko moja jadikovka da ne ponavljam sve priče svih ljudi koji svakodnevno bježe van. Da, mislim da većina nas nije otišla iz neke velike želje da upoznamo nove narode i kulture nego smo pobjegli jer nam se već riga od svega što se dešava oko nas.

Life in Dublin, hrvatska verzija 

Ja sam ok, pustim koju suzu svaki dan, ali ne kad si pustim nešto domaće pa se sjetim Domovine nego kad vidim svoju M. da sama rješava svakodnevne probleme i malo po malo rasprodaje stvari koje ne možemo uzeti sa sobom, kad me kćer ljubi preko ekrana i izgovara nove riječi, a ja nisam tamo da je primim za ruku kad legne u krevet i ne može zaspati, kad vidim starce i sestru i familiju  i pitaju me kako sam, kad čujem frendove pa ne znam kad ću ih ponovo vidjeti uživo. Da, ima tu suza svako toliko:)

Zašto sam otišao? 

Tu također imam svašta za reći…

Otišao sam jer ovdje moje iskustvo i diploma nešto znači, otišao sam jer ovdje  mogu napredovati, mijenjati posao i pregovarati o plaći, otišao sam jer želim da mi nešto ostane na računu kad poplaćam stanarinu, režije i kredite, otišao sam jer želim živjeti negdje gdje se ljudi smiju, žive  i zajebavaju na poslu i nakon posla (ali odrade sve što treba bez problema), otišao sam jer me ovdje uopće ne zanima tko je na vlasti, otišao sam jer želim živjeti uz more, a to je u Hrvatskoj teško jer moraš ili biti domorodac ili raditi u turizmu (ili biti student kao naša dva nećaka, blago njima:))

Uglavnom, ja sam u Dublinu. I da, ovaj post pišem uz Guiness u pubu blizu moje sobe (koju, btw, plaćam više nego naš veliki stan u Zagrebu), sa vrećicom u kojoj mi je današnja večera, gledam bend koji se sprema za svirku i veselim se sutrašnjem susretu sa rođakom kojeg nisam vidio sto godina. Pa ćemo se naći u Dublinu:)

Kako to, zapravo, izgleda? 

Radim od 6 do 15, pješačim do posla i natrag po 4,5 km jer je javni prijevoz skup i rijedak, a bicikl mi stiže tek za par dana, vozim kombi lijevom stranom i drugi dan sam mu stukao retrovizor u neki bus i nitko se radi toga nije posebno sekirao (pogotovo ne vlasnici firme koji su me drugi dan na poslu poslali samog  kombijem 40 km od Dublina:))

Kaj ćeš, događa se…

Danas sam uređivao vrt nekoj fora bakici koja mi je donijela čaj i kolače pa sam lakše dočekao kolegu s posla koji me je trebao vratiti u firmu, ali je zakasnio sat i pol. Oprostit ću mu kad skupa odemo pogledati Liverpool do kojeg mi treba 20 min. avionom…

Shvatili ste, ljepota je u očima promatrača, a i ovisi na koju se nogu promatrač digao tog jutra.

Da li sam trebao otići? Jesam, mogu nabrojiti hrpu razloga.

Da li se želim vratiti? Ne, ali bi mi bilo fuckin’ lakše da ste ovdje sa mnom…

 

Standardno

A sad bez muljanja: koliko vremena dajete sami sebi?

Da sad pokrenete aplikaciju za mjerenje slobodnog vremena (da li postoji? Vjerojatno da:)) i mjerite koliko ste sati ili minuta danas proveli slobodno radeći baš ono što ste htjeli, kakav bi bio rezultat?

Opa…Kladim se da su u pitanju minute, a ne sati…

Koliko stvarno vremena dajemo sami sebi?

Da li mislimo da je to luksuz koji si ne možemo priuštiti pa, vječno nezadovoljni,  tražimo opravdanja zašto ni ovaj mjesec nismo počeli pisati/svirati klavir/redovno ići u kino/na jogu?

Vječna dilema uopće nije dilema: ugovorite ukradite, osvojite,izmislite, kupite,vrijeme za sebe. Budite tvrdi pregovarač, ionako svakoga dana pregovarate na poslu (bez obzira što radite), u dućanu, kod kuće. Osvojite (da, to je pravi izraz) vrijeme tijekom kojeg ćete raditi točno to što želite.

Teško? I te kako.

Da bih napisao ovaj tekst, morao sam dnevne sastanke dogovoriti tako da imam sat vremena pauze, kad god to bude. Onda sam tih sat vremena proveo na mjestu gdje sam se zatekao, danas je to mali kafić u Vlaškoj gdje sam sjeo i usput obavio par poslovnih poziva. Ambijent je sve samo ne onakav kakav sam zamislio za pisanje: buka, dim, gužva i klijentela koja me gleda kao da sam pao s Marsa. Nije pogled na jesenje krošnje sa šalicom čaja u ruci uz tihe zvuke Mozarta kao na filmu. I bolje:)

Jebiga, ja volim pisati i pišem kad stignem, trenutno sam freak u kutu kafića u crnoj košulji i ljubičastim hlačama, sa slušalicama na ušima u kojima sviraju Krešo i Kisele kiše ( ne muljam, tu vam je link na album Kreso i Kisele Kise – Još ti nije jasno da ti nije kasno). Briga me, osvojio sam makar kratko vrijeme za sebe i uživam u pisanju.

I vi biste trebali tako. Odmah si stavite zadatak da osvojite dio dana za sebe. I ne, neće vas mrziti dijete, partner, šef, susjeda, frend. A ako hoće, neka ih, vi zaslužuje svoje vrijeme kao i oni. Krenite i ne dajte se:)

motivacija, vrijeme za mene


Standardno

Počnite trčati (i sve će postati jasnije)

Moje pisanje je počinjalo već sto puta, a otprilike isto toliko puta je prestajalo nakon nekoliko tekstova, ali je bilo tu negdje. I svaki puta mi je došlo da se javim nekom poznaniku novinaru ili piscu i pitam: Kako pisati? O čemu? Koliko često, kako ovo, kako ono. A na ta je pitanja odgovor uvijek isti- kreni, piši i sve će ti postati jasnije… I tu sam prepoznao pitanja i situaciju koja mi se dešava, ali iz drugog kuta.

Ja, naime, trčim.

Nisam baš brz, nisam baš ni redovit, trkači na utrkama me baš ne prepoznaju niti me pitaju za savjete o treningu i taktici. Ali trčim još tamo od devedesetih. I svako toliko mi netko, tko zna da trčim, dođe i kaže da želi početi, ali ne zna kako, kada, koliko često…

Vrlo lako. Kreni trčati i sve će ti postati jasnije.

Zašto trčati?

Razloga ima koliko želiš. racionalnih, emotivnih, medicinskih, socijalnih, čudnih, smiješnih…Jedino ne postoji pogrešan razlog za trčanje.

Ja sam počeo jer u nekom času nisam znao što bih sam sa sobom pa mi se činilo pametno krajem dana otići na Jarun i trčati. Samo tako, nema nekog dubljeg razloga, dublji razlozi dođu kasnije. Nakon nekog vremena više si nisi smiješan, ne izbjegavaš gužvu, počinješ pratiti rezultate, počinješ pričati o trčanju. Trčanje oslobađa jer nema puno logistike, samo mi i naše misli.

jog_the_dog_559413

A kako trčati?

Za početak, bilo kako.

Ako vam se čini da to nije kako bi trebalo biti, u krivu ste. Svaki način trčanja i svaki motiv je u početku ok.

Oprema? Zamislite mene, bivšeg košarkaša, u košarkaškim tenisicama i širokoj sintetičkoj trenirci i pamučnoj majici, a u džepu trenirke klopara walkman sa nekom ubibože muzikom (kaseta, naravno, zavija u ritmu mojih koraka jer se baterije isprazne prije nego istrčiš neku poštenu kilometražu). Ako možete biti smješniji od toga, svaka čast. A ja sam se osjećao kao Kralj Svemira kad sam uspio otrčati cijeli krug oko Jaruna.

Trčite kako želite, koliko želite, sami, u društvu, sa psom, u bilo koje doba dana, po bilo kojem terenu. Ako je prevruće, nemojte zaboraviti vodu i kapu, ako je prehladno, dobro se odjenite, ako je noć, budite vidljivi. Ne trčite po cesti. Jednostavno. Ne postoji razlog da ne trčite ako mislite da bi trebali početi.

Toliko o tome. Odjenite nešto u čemu se dobro osjećate, odaberite mjesto koje vam je blizu i gdje vam je ugodno, nećete pretjerati jer će vam tijelo pokazati kad mu je dosta. A ako sve bude u redu, ta granica će biti sve dalje i dalje.

Škola trčanja?

Moj je savjet: počnite sami, bar neko vrijeme.

Isprobajte sami sebe u novoj situaciji, otkrijte novi mir u sebi, uživajte u početku. Nemojte si odmah postavljati izazov da morate ići na redovite treninge po tuđem rasporedu. Kad vam postane zanimljivo, kad počnete razmišljati da bi bilo super otići na neku utrku ( a razmišljat ćete, kladim se), pronađite neku školu trčanja, pridružite se treninzima pa vidite a li vam odgovara—

Škola trčanja

Neću vas daviti suvišnim detaljima. Za sada, ovo je dovoljno da izađete van i počnete trčati.

Javite kako je bilo:)

Standardno

Ukradite vrijeme za sebe

Moj pas i ja imamo fantastičnu priliku za jutarnje druženje zahvaljujući mom radnom vremenu. Naime, kad vam posao počinje u 6 sati ujutro, neke ste stvari prisiljeni raditi “malo” ranije nego što biste htjeli. I tako Marli i ja šećemo oko 5 sati ujutro…

Naravno, obojica smo polupospani, ja čekam njega da obavi svoje, on vjerojatno čeka da promijenim tu našu suludu rutinu i da se vratimo doma na spavanje. I onda, ovo je istinita priča, jednog hladnog, kišnog jutra, sa druge strane ceste protrči neki susjed u kompletnoj trkačkoj opremi, nimalo pospanim tempom…

Opa, to znači stvoriti vrijeme za sebe, kažem ja Marliju…

Kad je moje vrijeme?

Kroz moje, sad već zbilja dugogodišnje bavljenje raznim slobodnim aktivnostima, imao sam puno “čudnih” termina za vježbu: u osnovnoj školi su ljudi vikali na mene jer sam došao na košarkaško igralište kraj njihove zgrade u sedam ujutro, trčao sam i noću po snijegu i ljeti u podne, sa sviračkih proba smo se vraćali pješice preko Mirogoja usred noći, išao sam na plivanje na bazen u šest ujutro…

Uglavnom, taj susjed koji trči ujutro mi ne bi trebao biti toliko čudan. Ali sam se ipak iznenadio.

girl-1196505__180

Shvatio sam da smo postali sve komotniji i komotniji kad pokušavamo naći “svoj” komadić vremena. Nije nam dovoljan samo taj vremenski termin nego želimo da cijelo okruženje prije, tijekom i poslije našeg vježbanja/pisanja/vrtlarenja/čitanja bude apsolutno savršeno. Da nas ne ometa posao, dijete, pas, vremenske prilike, promet, obiteljske proslave, glasni susjedi, drugi vježbači, loše vijesti, horoskop…

Da ne bi…

To vrijedi sam za one koji nisu apsolutno sigurni da to vrijeme žele “ukrasti” od dana, oni stvarno predani se na to ne obaziru jer znaju kako to ide. Kreneš i gotovo.

Osobno mislim da dio svoje “dodatne ” aktivnosti treba spojiti s poslom, dio vježbanje odradite trčeći, hodajući ili biciklirajući na posao ili s posla. Probao sam i zbilja je fantastično. Drugi dio odradite rano ujutro ili kasno navečer, bez obzira na priču s početka teksta, mislim da mi je rano ustajanje odlična navika i dodatno vrijeme za nešto što poželim raditi na miru. S kasnijim odlaskom na spavanje još “šepam”, ali se trudim.

Pišite u pauzi za ručak ili za neke korporativne novine (za vježbu, ako ništa drugo), uzgajajte bilje u uredu, upišite tečaj ili radionicu vikendom, online edukaciju, što god, samo krenite, ukradite si vrijeme i ne vraćajte ga…

Standardno

Guerilla Gardening (malo drugačije vrtlarstvo)

pothole_garden_01

Guerilla što?

Druženje s biljem može biti i malo drugačije. Iako je vrijeme kad vrtlari već odrađuju vježbe zagrijavanja i razgibavanja za sezonu, a savjeti o uzgoju povrća i voća iskaču gdje god se okrenete, ovo je malo drugačija priča. Ovo “Vrijeme Za Mene” nećemo potrošiti u dedinom voćnjaku ili na bakinom vrtu, ovo je malo drugačije…

U startu ćemo izbjeći to što, osim onih par teglica s cvijećem u stanu, nemate parcelu za vlastiti vrt ili voćnjak, što nemate vremena vikendom ići van grada i što imate, realno, malo vremena pa učenje.

Tu dolazimo do Guerilla gardeninga…

Kad grupica ljudi u sumrak krene prekopavati neku zapuštenu parcelu i saditi cvijeće, to može biti politički protest protiv stanja u gradu gdje vlasti možda troše novac na gluposti, a zaboravljaju konkretne probleme, može biti i poruka da nema posla pa smo ga našli sami, a može biti i čisto uljepšavanje livade iza zgrade gdje možemo primijeniti ono što su nas učile mame i bake, a nemamo svoj vrt gdje o kojemu bismo se mogli brinuti.

Danas je tragove Guerilla gardeninga moguće naći na brojnim internet stranicama, forumima i news grupama, a vjerojatno najznačajnija je ona londonska http://www.guerrillagardening.org čiji začetnik je Richard Reynolds, trenutno najpoznatiji guerilla gardener .

Njegova internet stranica, GuerillaGardening.org, krenula je 2004. godine kao blog o njegovim vrtlarskim aktivnostima u Londonu gdje je, frustriran izgledom zelenila u nekim dijelovima grada, počeo uljepšavati parcele, a stranica počela privlačiti sljedbenike ne samo po Londonu, nego i širom svijeta. Njihove akcije su dobro organizirane i praćene od medija, a sljedbenici su većinom dobro obrazovani ljudi srednjih godina. Kad su vlasti saznale čime se bavi, već je bio previše poznat pa im je vjerojatno bilo neugodno reći da to zapravo nije dopušteno raditi.

guerrilla-gardeners-in-action

Krenimo vrtlariti

Započeti i odraditi Guerilla gardening akciju uopće nije teško, dovoljno je malo planiranja, nekoliko pari ruku i par rečenica kojima ćete lokalnom policajcu ili začuđenoj susjedi objasniti što radite. Ovdje nećemo o aktivizmu. Na žalost, naše društvo još ne dopušta neke veće intervencije na javnim zelenim površinama pa ćemo to vratiti na osobnu razinu.

Za početak, nađite komadić zapuštene površine blizu kuće ili stana koji vam bode oči kad prolazite. To će vjerojatno biti neka manja javna površina zaboravljena od lokalne komunalne službe, znači nikome ne radite štetu, iako će vam netko reći da to nije vaš posao. Izbjegavajte već uređene površine makar vam se ne sviđale.

Ne dajte se smesti…ako ne možete naći prikladnu površinu, napravite je sami, postavite posudu, obojite je u veselu boju i krenite u sljedeću fazu.

Provjerite stanje tla, gotovo je sigurno da ćete morati prekopati gredicu, odstraniti hrpu korova koji tamo trenutno raste, a s njim i smeće, kamenje i slično. Odredite način kako ćete sve počistiti, vrijeme koje vam je potrebno (i doba dana, po mraku će vam biti malo teže), a i gdje ćete to sve odvesti (vrlo bitno). Vjerojatno ćete morati dodati malo nove, plodne zemlje.

Nakon toga, odaberite bilje koje ćete koristiti, birajte otporne vrste koje zahtijevaju malo održavanja, prilagođene mjestu (ovisno da li je na suncu, u hladu, na vlažnom ili suhom području). Bilje neka bude jeftino (ako je moguće, uzgojite ga sami), neka bojom cvijeta, stabljike ili lista bude uočljivo prolaznicima, neka uljepša okoliš. U svakom vrtnom centru imate dio s biljem koje je u malo lošijem stanju i na popustu. “Udomite” te biljke i dajte im šansu za život.

Napravite plan akcije, odredite količinu bilja koja vam je potrebna, alate koje ćete koristiti, količinu vode za prvo zalijevanje, gnojivo za sadnju.

Ako želite, skupite ekipu „gerilaca“, odredite točan dan i vrijeme akcije.

Nabavite bilje (kupite, prikupite od poznanika, uzgojite sami unaprijed), pripremite alat (lopate, motike, grablje, vrtlarske lopatice, sadilice, škare, vile i slično), gnojivo, vodu za zalijevanje, vreće za smeće, prijevozno sredstvo (računajte da će automobil trebati čišćenje nakon akcije), napravite znak da možete obilježiti gredicu kad je uredite, neka prolaznici vide što ste napravili…

Komplicirano? Previše logistike? 

Nije. 

Sve stavke prilagodite sebi, za početak možete posaditi jedan jedini cvijet na vašoj autobusnoj stanici.  Tehničke detalje o uzgoja i održavanju bilja ćete lako naći na tisuću mjesta (web, tiskani mediji, poznanici i sl.) I ovdje ćemo se još baviti biljem u novim objavama.

Znači, pokrenite se…

Očistite gredicu.

Pripremite tlo.

Posadite bilje.

Zalijte.

Očistite za sobom.

Obilježite gredicu. Vrlo jednostavno, odradite što ste planirali, družite se, uživajte i budite ponosni na to što ste napravili. Obiđite svoje djelo da vidite kako napreduje, održavajte ako stignete, popravite ako treba.

Postajte fotke na https://www.facebook.com/VrijemeZaMene/

Uživajte, učite, družite se, javite kako je bilo…

images
Standardno

Land Art- dodir s prirodom

http://www.richardshilling.co.uk/

Bilo bi divno da možemo grafitom izraziti neko svoje trenutno raspoloženje, a da nakon par dana on isčezne kao da ga nije ni bilo. Da ne moramo paziti da li ćemo napraviti štetu na nečijoj fasadi, unakaziti zid ili cestu, izraziti nešto što nam sutra možda neće biti skladno…

Priroda, fantastična i savršena kakva jest, daje nam i tu mogućnost. Naš dodir u prirodi može biti izraz naših najluđih ideja, a da nikome ne smeta, da ga možda nitko ne vidi (osim slučajno ili na foto ili video zapisu) i da, opet pod utjecajem prirode, jednostavno nestane zauvijek.

To je Land Art, živ i direktan oblik umjetničkog djela koji će vas oduševiti i nakon kojeg ni šetnja po dječjem parku iza zgrade više neće imati istu perspektivu.

http://www.richardshilling.co.uk/

Što je Land Art?

Ukratko, pokret je nastao 60-tih godina prošlog stoljeća u SAD-u kao reakcija dijela umjetnika odvojenih od galerija, muzeja i općenito tržišta umjetnina. Za više detalja preporučam stranicu The Art Story,  naći ćete osnovne ideje ako vas zanimaju.

Konkretnije, Land art (Eart Art, Earthworks) je umjetničko djelo neraskidivo vezano uz krajolik, napravljeno od prirodnih materijala (tla, kamenja/stijena, grana, lišća) raspoloživih na konkretnoj lokaciji, nekad i u/na vodi. Često nastaje kao rezultat trenutne inspiracije, vidljivo samo u određenom trenutku ili vremenskom razdoblju i potpuno prepušteno utjecaju prirode (vjetra, vode, godišnjih doba…).

Budući da djela Land arta uživo ponekad ne vidi nitko osim onoga tko ga je stvorio, nekad se postavlja pitanje opravdanosti umjetničkog djela koje bi, po nekom klasičnom shvaćanju, trebalo biti dostupno publici. Mislim da tu ne postoji problem, Land art može biti dostupan i samo slučajnim namjernicima na nekom šumskom proplanku, kao i foto ili video zapis koji ćemo podijeliti s drugima.

Land art nije samo izrada umjetničkog djela u bilo kojem obliku, to je otvaranje očiju i opažanje ljepota prirode oko nas, otkrivanje zanimljivih lokacija i prirodnih materijala, aktiviranje mašte, uživanje u vlastitoj kreativnosti bez ograničenja.

Uz poticanje mašte i kreativnosti, Land art nas potiče i na učenje o prirodi (vrste bilja, stijena, tla, zemljopisnih lokacija, prirodnih tvorevina i procesa) i daje nam slobodu eksperimentiranja.

http://www.richardshilling.co.uk/

Kako početi s Land artom?

Vrlo lako, časna riječ.

Da biste se bavili Land Artom, potrebno je prepoznati mjesto na kojem želimo djelovati. To može biti bilo koja lokacija bilo gdje na kugli zemaljskoj, ali probajte izbjegavati zemljište u tuđem vlasništvu ako niste zatražili dozvolu. Neki susjed možda neće cijeniti tonu kamenja, grane i lišće na svom novom travnjaku, bez obzira što vam je ideja bila orginalna:) Ako za to mjesto znate samo vi, fotografirajte  djelo prije nego odete za uspomenu, bit će vam drago kasnije…

Materijali koje ćete koristiti za Land art bi, u osnovi, trebali biti dostupni na samoj lokaciji. Slobodno koristite tlo, lišće, granje, debla, kamenje, plodove, ali nikako nemojte lomiti bilje ili stijene, devastirati tlo, skretati vodne tokove i slično. Vaš utjecaj mora biti isključivo  kreativan i pozitivan. Vjerujte, od dostupnog materijala moći ćete napraviti fascinantne stvari…

Forma koju ćete koristiti ovisi isključivo o vama, Ne trebate biti školovani umjetnik, gledajte, čitajte, razmišljajte, maštajte. Svaki pokušaj će biti bolji od prethodnog, na primjerima ću vam pokazati da je moguće napraviti čuda.

Land artom se može baviti svatko, bilo gdje i u bilo koje vrijeme, to je idealna aktivnost za svakog kreativca, a proces je otprilike ovakav:

  • Educirajte se o Land artu, čitajte, istražujte, razgovarajte.
  • Sakupljajte prirodne materijale koji su vam dostupni, razmišljajte na koji način biste ih mogli kombinirati i uklopiti u okoliš.
  • Istražujte okoliš, nađite mjesta na kojima se osjećate dobro i na kojima biste željeli ostaviti svoj trag.
  • Odlučite se za izgled djela.
  • Izradite djelo, snimite, fotografirajte, podijelite s drugima (ili nemojte…).
  • Krenite ispočetka:)

Uživajte, Land art je fantastična aktivnost, provjerite neke umjetnike poput Richarda Shillinga, Dietmara Voorwolda ili hrvatskog umjetnika Borisa Pecigoša

Ukradite vrijeme za sebe i uživajte…

https://boris-pecigos.com

Standardno