Tvoj Put u tvome svemiru…

Postoji taj Put kojeg nije lako naći. 

Često leži u tišini ispod svih slojeva tebe. 

I onda, kad otvoriš vrata strahova, predrasuda i boli, 

kad pustiš van ideje, snove i maštanja, kad padneš, kad se slomiš i krvariš, Put te prati.

I kad ga ne vidiš, i kad ne vjeruješ da postoji, on je tu.

Nekad ga tjeraš od sebe kao dosadnog psa, kreneš drugom stranom, suprotnim smjerom, pogriješiš skretanje i završiš u slijepoj ulici.

I Put se mijenja s tobom, sa svakom novom slikom postaje malo drugačiji. .

Penje se i spušta, sklizak od leda ili rastopljen od vrućine.

Otvara vrata na stanicama gdje živa bića ulaze i izlaze.

I vratima, i prolazima, balkonima i podrumima.

Na svome Putu pokucaš nekome, tko te više ne prepoznaje. 

Nekad netko nepoznat otvori vrata i kaže da onaj kojeg tražiš nije tu.

Nekad vidiš svjetla i čuješ glasove, ali nitko ne otvara, nekad se utišaju da ih ne čuješ, ali nekad i ne.

Možda ti samo mahnu, možda kažu da nemaju vremena, ali i to je u redu, i to si ti, i to je tvoj Put.

Sa svih strana vrte se slike i možda prepoznaš ogromne orahe iz dvorišta u Jezerskoj 20, tatin auto, maminu haljinu, sestrin bicikl, svoj crveni potpis na zidu zgrade u Prečkom. 

Bakin čaj s limunom u kuhinji, stricov namještaj, bratićevu gitaru, tetine kolače ili ujakovu kuću od stare crvene cigle u Davoru. 

Nekad vidiš sebe i Maju u plavoj Opel Astri kako se iz rodilišta vozite do Borovja, a iza vas, u bijelom kombinezonu spava vaše najveće čudo i snaga. 

To je tvoj Put.

Nikad ga nemoj mrziti, nauči ga razumjeti, prepoznati, prilagoditi.

Tvoj Put je pun ljudi, osjećaja, događaja i stvari pomiješanih u svemir koji je samo tvoj, ali dotiče i utječe na milijun drugih svemira.

Možda je nekada lakše umrijeti ili se samo pustiti, ali nemoj.

U svome svemiru pronađi stvari od kojih vrištiš, plačeš, pjevaš i plešeš, smiješ se i voliš.

Pronađi bar nešto od toga.

I gradi dan oko toga. Pa opet sutra. Pa prekosutra. pa svaki dan.

I otiđi, preseli, pobjegni, promijeni, što god treba, samo prati svoj put i gradi svoj svemir.

I sve svemire oko svoga svemira.

Standardno

Glupih li vremena…

Malo smo se prerano navikli na normalan život, na par putovanja godišnje, na plaću svaki tjedan.

Nakon što je vojska načetih, razočaranih, ovršeno bankrotiranih i umornih ljudi doletjela ovdje u Irsku i taman se počela lagano prilagođavati, opuštati, planirati i maštati, 2020. nam je malo podmetnula nogu.

Ali to vrijedi za cijeli svijet, nije ovdje bitno bolje ni lošije nego negdje drugdje.

Pa nam je došla Corona.

Tako je zovemo od milja, jer se već malo previše udomaćila pa je više ne poštujemo kao na početku. Upoznali smo se preko medija, vidjeli smo kako diše, kako se mijenja, kako pokušava zaživjeti, a mi se više ili manje bojimo. 

Ali, to je sve dio prirode oko nas. Ne brine mene bolest nego naša reakcija na nju. Mjere su mi prilično glupe, da budem iskren. Nakon sedam mjeseci tapkanja po mraku, čini mi se da je svijet još više raslojen nego što smo mislili.

Ali, ako ništa drugo, sad bar vidimo kakve su vladajuće garniture oko nas pa ćemo u budućnosti malo lakše odlučiti gdje ćemo živjeti i kome plaćati porez. Sa kojim ljudima želimo dijeliti vrijeme i prostor, a koje ćemo izbjegavati.

Da li je lako?

Nije, jako je teško. Nekih  bitnih ljudi više nema s nama, a nikoga od njih nismo mogli pozdraviti posljednji puta. Nismo mogli putovati u Hrvatsku ni vidjeti obitelj i prijatelje već godinu dana, a tko zna kad ćemo. Mislite da to nije problem? Pokušajte, neće vam se svidjeti.

Nije lako ni gledati vlastito dijete u takvom čudnom svijetu. Kako joj prikazati ovakva čudna vremena, a da ne misli da ljudi nemaju osmijeh, da se ne dodiruju i druže, da ne putuju, ne rade i ne idu u školu?

Da namaču ruke u dezinficijensu svakih pet minuta, da čekaju zeleno svjetlo ako trebaju kupiti nešto, da policija stoji na rubovima grada i provjeravaju gdje ideš?

Moram pitati naše roditelje da li su se i oni tako osjećali kad smo, u davna vremena, čekali u redovima za kavu, detergent ili benzin. Kad su bile redukcije struje ili kad su se cijene mijenjale svakodnevno. Ja nemam nikakve traume od tada, nadam se da nemaju ni oni… 

Iskreno, čini mi se da bi najbolje bilo samo zagrliti svoju kćer i čuvati je dok sve ovo ne prođe.

Voljeti je najviše što možemo i brinuti se o njoj najbolje što znamo.

Ali nije ovo najgora godina koju pamtimo, treba biti iskren.

Umjesto zabrane kretanja više od 2 km od kuće pamtit ćemo obiteljska druženja na miru, bez automatskog odlaska na kavu ili u dućan svako poslijepodne. Odlaske na plažu ili u šumu.

Umjesto putovanja u Hrvatsku ili Španjolsku, ovo je godina kad smo shvatili kako želimo živjeti, kakvo nam okruženje treba. Kakve poslove želimo.

Godina kada smo kupili svoj prvi auto u Irskoj, uredili kuću.

Godina kada je Luna krenula u školu.

Godina kad sam odmotao sve slojeve sa pravog sebe i vidio se u pravom svjetlu nakon sto godina. Kad izgledam kako želim, imam frizuru kakvu želim, znam što želim jesti, kako želim vježbati, kako želim svirati i pisati, čime se želim baviti. Bez lutanja i skrivanja iza bilo kakvih izgovora.

Nisu glupa vremena, mi smo glupi ako dozvolimo da nam potroše dio života… 

Standardno

Kreni…

Jutro je.

Samo se lagano okreni prema Suncu i čekaj. Pričekaj da Sunce krene prema tebi. I kreni naprijed, da mu budeš bliže. Osjeti toplinu i raširi ruke.

Gledaj. Lijevo od tebe Jarunsko jezero gleda trkače. Neke i prepoznaješ, neki ti mahnu u prolazu, neki su te zaboravili. Više nisi tu, samo želiš snagu koju si izgubio, želiš naći riječi koje si zaboravio.

Hodaj dalje, kad dođeš do mosta sjedni, osjeti miris bazena i teniskih igrališta. Slušaj zvono tramvaja, topot cipela što prolaze ulicom, možda čuješ Ronija kako svira dolje pokraj Save.

I dok sjediš, spusti ruke na zemlju ispod sebe, osjeti kako se mrviš zajedno s njom, pusti da te vjetar nosi prašnjavog i suhog. Vrti, se, pleši, leti i čekaj da te smoče nevidljive i teške kapi hladne vode.

A dok letiš, razmisli što želiš. Odaberi put. Ispod tebe je široka cesta što vodi prema gradu, ali i most kojim možeš prijeći preko rijeke.

Razmisli gdje dalje, da li možeš natrag, što je važno, što si spreman otrpjeti, što si spreman zaboraviti i oprostiti. Čega si se spreman odreći.

Pa duboko udahni, spusti se na tlo, okreni u pravom smjeru i kreni.

Vidimo se tamo…

Standardno

Da li se bojim?

Sjednem na plitke kamene stepenice, gledam ljude, čekam da nečija priča padne na mlaki asfalt i odbije se do mene. 

Pa malo miješam hrpu svojih uspomena i razmišljam u koji trenutak se želim vratiti i izvući priču. 

A onda ugledam sebe kako prolazim, pogledam se u oči i upitno kimnem. 

“Kako si?”, pitam, ali razumijemo se i bez riječi. 

Eto, plutam… 

I obale su ponekad daleko. 

Ponekad samo pomaknem prst da opet krenem u pravom smjeru. 

Ponešto znam,

nečega se sjećam,

ponešto zaboravljam namjerno.

Ponešto ignoriram, ne vjerujem, zaobilazim. 

Neke ideje su mi glupe, neki ljudi neprihvatljivi, neki gradovi monotoni, rijeke blatne, mora nezanimljiva, obale preduboke. 

Često uključim filter da očistim zrak oko sebe. 

Kažu nam da stavimo maske, da ne vidimo tuđi osmijeh, da čujemo samo neke riječi, da nas djeca ne  vide i ne zapamte nam lica. 

I da ne prilazimo jedni drugima. hodamo po linijama, čekamo u redovima. 

Možemo se družiti, ali bolje ne. I putovati. Ali bolje ne… 

Tisuće tona stresa lebde nam iznad glava i pritišću ramena. Koljena su mi već slaba, ali ide na bolje. 

Već malo teže dišem, ali sam i dalje miran. 

Da li se bojim? 

Ne, ne bojim se ni bolesti ni smrti, gladi, siromaštva, rata, opasnih ljudi, životinja, prirode, elementarnih nepogoda. 

Na to, u pravilu, ne mogu utjecati… 

Bojim se jedino da će se i dalje postavljati nebitne granice radi kojih ćemo propuštati sve više i više bitnoga. 

Hoćemo li se prepoznati kad skinemo maske?

Standardno

Maknite se, imamo posla

Malo mi je već dosta ove poluizolacije, polu normalne, novo normalne, prilagođene okoline. 

U Droghedi su, bez zajebancije, na pločnike u centru nacrtali strelice u kojem smjeru bi trebali hodati. Lijevom stranom gore, desnom dolje. Naravno da su ljudi to popljuvali, ali kladim se da se netko i pridržava jer, čuj, “nikad ne znaš”…

Isto kao što moram otići po krumpir i borovnice u Lidl pa fino stanem u red i čekam da deset ljudi izađe van i usput držim razmak. Mene lagano boli briga, ali ne želim preplašiti baku ispred i mamu i kćer iza mene. Kaj ćeš, nikad ne znaš… Dva metra ispred i dva metra iza. Ne možeš pogriješiti, fino su ti zalijepljene žute trake, dva metra je nova mjera za sve.

I kasnije se, korak po korak, lagano približavam pultu, prvo naručim dva espressa, pa do druge linije držim karticu u ruci, prislonim i platim. Pa malo pričekam, dvije žute trake do pleksiglasa gdje uzmem čaše (za van, nego kako drugačije), pa dvije žute linije do pulta sa šećerom, žličicama i poklopcima. Jupi, imamo ih, konačno… 

Malo smo čekali, ali nema veze, bitno da konačno nešto radi. 

Ili naručiš i platiš online pa samo dođeš na ulaz trgovine i preuzmeš madrac, igračke, televizor, karnišu za zavjesu… 

A na poslu svaki tjedan ispunjavaš izjave da nemaš simptome, da nisi bio u kontaktu s nekim tko ima simptome, da nisi nigdje putovao. Prvo kod sebe na poslu, pa kod jednog klijenta, pa kod drugog, pa kod trećeg.

I sve bi ti već trebalo biti normalno, ipak se malo popušta u zadnje vrijeme. 

Pusti, kaj ćeš, “nikad ne znaš”…

Tako je i dalje u Irskoj, ali kao prava dijaspora mi pratimo i situaciju u Hrvatskoj. 

Ne znam koji Stožer je bio bolji, ne znam kakve su bile namjere i motivi, ali znam da ste nam uspjeli zatrovati živote, misli, odnose, financije i planove. 

Ili bar pokušali. 

I ne vrijeđajte nam inteligenciju da do petka nismo smjeli nigdje popiti kavu, ali već u subotu mogu na svadbu sa još 299 ljudi. Fakat je čudan taj virus.

Sad se maknite, imamo posla. 

Pustite one koji su zaista ozbiljno bolesni da dođu do bolnica, one koji trebaju maske da si ih mogu priuštiti. 

Imamo posla.

Naša Luna treba pozdraviti društvo iz vrtića prije nego se raziđu po školama. 

Ne želimo stajati u redovima, osim kad ulazimo na stadione ili u koncertne dvorane. 

Ne želimo grliti ekrane nego žive ljude, nema aplikacije koja će to zamijeniti.

Želimo letjeti, spavati, trčati, vježbati, pjevati, plesati, svirati, vrištati od sreće ili plakati, ali bez mjerenja temperature, “socijalne distance”, bez ispunjavanja formulara, propusnica, policijskih kontrola, žutih linija i pleksiglasa. 

Jer ste popustili mjere, ali ostavili hrpu ograničenja.

I možemo otići u Hrvatsku, ali se ne možemo normalno vratiti u Irsku, možemo ući u trgovinu, ali ne možemo kupiti sve što nam treba, možemo ići na posao, ali ne smijemo normalno razgovarati s kolegama. 

Možemo ići van, ali ne predaleko, možemo vježbati, ali samo ono što vi dopuštate, možemo se družiti, ali vi određujete koliko ljudi na hrpi je previše. 

Sve kao možemo, ali nam i dalje držite lajnu oko vrata.

Thanks, ali možete nas lagano pustiti na miru, zbilja imamo posla, čeka nas naš stari normalni život. 

Jedino što smo nakon ovoga malo pametniji i držimo vas na oku… 

Standardno

Ponekad poželim da sam bolestan…

Ponekad poželim da sam bolestan. Onako, samo malo.

Da si u miru pregledam dlanove, da si pažljivo pogledam lice.

Da iz bora, ožiljaka i ogrebotina pročitam priču i pogledam gdje sam.

Da malo trčim u mjestu, razmislim u mjestu, da život teče i svijet se vrti, a ja stojim.

Samo par dana.

Ponekad poželim da cijeli svijet malo odmori, baš kao ovih dana.

Da sve na kratko stane, ali baš sve.

I da, za to vrijeme, nitko ništa ne treba, nitko ništa od nikoga ne traži.

I da nitko nikome nije dužan.

Da svi zastanemo i razmislimo što želimo bez da nam itko smeta, da shvatimo što nam je važno.

Samo par dana, da se presložimo, preselimo, pročistimo, premjestimo gdje želimo biti.

Pa da krenemo dalje, drugačiji i bolji.

Ponekad poželim da ovaj vrtlog u mojoj glavi samo malo uspori, da se slike malo razdvoje i izađu van. Crno-bijele, šarene, mutne, teške i smiješne. 

Previše zgrada, parkirališta i dvorišta, previše zelenila, kamenja i zemlje.

Previše ljudi luta mojim mislima.

Previše je slika, trebam mjesta za nove.

Možda ni ne trebam biti bolestan, možda samo treba usporiti, otvoriti izlaz i pustiti sve što želi da izađe van.

Samo par dana.

Nije to tako teško…

Standardno

Što je Zagreb bez Adventa?

Jedva sam se jutros probudio. Glava puna kamenja pritiskala mi je misli težinom svijetlo plavog aviona i hladnoćom smrznutog parkinga.

Kažeš “Ajmo natrag”, a ja samo šutim i ne znam što bih rekao.

Ni tebi, ni sebi, ni u sebi. Samo težina i hladnoća.

Što smo mi bez Zagreba?

A što je Zagreb bez Adventa?

Kako otići kući kad se upale svjetla i završi tulum?

Kad vidiš hrpe smeća i oči natečene od alkohola? I bore od briga oko očiju?

Kao kad se nakon vikenda vratiš na posao među neke svoje ljude i u neki svoj kutak, ali i dalje misliš na večer prije, Elemental, Matoša, Gradec, Vintage, Knežiju, Špansko, Sesvete, Križanićevu, Prečko, Savicu ili Dugave. Ili fritule, jebaj ga.

Zbilja, što je Zagreb bez Adventa?

I sjedim tako u sobi.
Roje mi se mozgom nepoznate misli. Slova mi plešu u glavi kao milijuni mjehurića u staklenoj kugli punoj vode.

I prilično sam sretan, ali ne i zadivljen, novi svijet je vani i ja ga ne razumijem. Tisuće na ulicama, a nikoga ne poznajem.

Mislim da vidim nekog svojeg pa mašem, vičem, ali to sam samo ja.

I često mislim da svoju mamu ne viđam dovoljno, ali njezino me lice uvijek gleda izdaleka.

Onda razmišljam o Adventu i zašto kažu je Zagreb onda najljepši.

Meni je najljepši u rano jutro na praznoj jarunskoj cesti. Tih i čist. Zdrav.

Pa pomislim da svog tatu ne čujem dovoljno često, a uvijek mu imam nešto za reći.

I onda sam opet jak, pa slab, pa sretan, pa tužan. Zbunjen. Šutljiv.

Zbilja znam biti šutljiv.

I nekad su dani kao sati, a sati kao dani, ne znam što mi je gore. I sve se ulice čine iste, i svi se gradovi čine isti, a ja kao da nigdje nisam kod kuće.

I onda opet vozim satima nadajući se da ću negdje stići. Negdje gdje je toplije, malo veselije i bliže.

Želim tamo stići dok sam još mlad.

Standardno

Predizborna ljutnja

Baš danas?  Ne samo danas, mene predizborna ljutnja drži već godinama, ali danas ću baš napisati tekst i objaviti ga malo prije predizborne šutnje, najglupljeg pravila naših bezveznih izbora.

OK, znam da ima i glupljih pravila, ali mene ovo posebno živcira. Zašto bi bilo tko morao šutjeti u bilo kojem času? Samo me nemojte navlačiti za rukav na izbornom mjestu, ali ako imate nešto za reći, tko vam brani?

Ako ja smijem svugdje govoriti da ste bezvezni i nepošteni kandidati, vi svakako imate pravo dokazivati da to nije istina…I nemojte misliti da ne razumijem zašto većina ljudi na svakim izborima unatrag 25 godina bira drugačije od mene. Ljudi jednostavno imaju različita osobna iskustva.

Na primjer, ja sam par godina radio kod Tome Horvatinčića i mogu vam ispričati dosta situacija u kojima je bio vrlo korektan. Mogu ispričati i kako mi je Ivica Todorić jednom mahao iz automobila kada smo se mimoilazili u Šestinama, ničim izazvan. I kako se bivši predsjednik, Ivo Josipović, vrlo često prozivan kao bezličan, raspekmezio kad je vidio našu kćer u gradu.

Osobno me boli briga za njih, onako najiskrenije…

Tako je i Bandić,a i tko zna koji drugi, po mome mišljenju bezvezni lik, nekim ljudima ostao u odličnom sjećanju pa mu i dalje daju glas i nosili bi mu kolače u zatvor.

Možda sam ga trebao pozdraviti na nekoj od utrka na kojima smo zajedno trčali pa bih ja projektirao neki skupi park na Savici. Kaj ćeš, na utrkama sam se divio pravim organizatorima i pravim trkačima. A nekada i sebi jer, koliko god spor i nepripremljen došao, nikada nisam završio posljednji.

Kako biramo?

Ali zapravo ne mislim pisati o skorašnjim predsjedničkim i ostalim izborima nego o našim izborima koji se događaju svakoga dana i nakon kojih smo, ako ništa drugo, malo iskusniji i pametniji.

Kako biramo?

Zašto na nekom raskršću krenemo lijevo, a ne desno? Zašto se nekad vraćamo, a nekad nastavljamo dalje, makar “glavom kroz zid”? Ne znam, ali znam da sam imao hrpu loših izbora koji su se činili ok u tom trenutku.

Recimo, kad sam prekinuo studij pedagogije jer mi je bio dosadan i besmislen pa sam se tražio idućih sedam-osam godina i nisam se baš nalazio ni u čemu.

Ili kad u jednom času nisam htio prihvatiti veliko smanjenje plaće pa sam se zahvalio i pokrenuo svoj posao. To nije bila greška, greška je bila što sam mislio da ću bez problema zaraditi svoju plaću, ali nisam računao da će mi se Država prikrpati sa svojim potrebama pa sam za plaću od par tisuća kuna trebao odraditi posla za pet puta veću lovu.

OK, odradio sam i to…

Idući krivi izbor je bio što sam ozbiljno vjerovao da će mi posao koji sam odradio biti plaćen na vrijeme. Pa sam skužio da većinom neće, ali je bitno da mi plate kad-tad. Pa sam skužio da mi neki neće platiti nikada.

A onda je Država skužila da im ni ja neke stvari neću moći platiti, jedino što je Država malo veći igrač od mene pa smo se počeli svađati.

Eto, takve priče slušamo i gledamo već godinama, ali očito smo svi mi prolazni i zamjenjivi, ali stranke i lopovi nisu, oni su i dalje tu, a mi ih i dalje biramo i dajemo im šansu.

Bilo je još krivih izbora, npr. kad smo po starom dobrom hrvatskom običaju mislili da je posjedovanje vlastite nekretnine nešto što se samo po sebi razumije. Pa smo kupili i preuredili fora vikendicu, preselili se 40 km od Zagreba i nakon 4 mjeseca oboje ostali bez posla u roku par dana.

Super fora, najhladnija zima u posljednjih ne znam koliko godina, a mi s našom prekrasnom peći na drva koja će nas zagrijati dok sjedimo u toploj sobi i uživamo u zimskoj idili.

Osim što uopće nije bilo tako nego smo se smrzavali, budili se svaka dva sata tijekom noći da ubacimo drva u peć. Naš Marli je hodao po kući u zimskom kaputiću, a ja sam rušio drva oko kuće koja se nisu ni stigla pošteno osušiti prije nego su završila u peći.

A 28.3., samo koji dan prije našeg povratka u Zagreb, susjed Mirko mi je traktorom izvlačio auto iz snijega. Imam fotke, ne lažem.

Tako da, poštovani većinski birači na hrvatskim izborima, shvaćam da vam se vaši izbori u nekom trenutku čine dobrima, ali nisu. Birate pogrešne ljude već 25+ godina.

Ali da ne bude sve samo o lošim odlukama, nekad i pogodimo “u sridu”, npr. kad sa 29 godina ponovo počneš studirati pa ti se to pokaže kao odluka koja će ti donijeti hrpu dobrih prilika, kad sa 40+ odlučiš još jednom pokušati postati roditelj pa dobiješ pravi životni Jack-pot.

Ili kad se odlučiš prekinuti HR agoniju pa nakon mjesec dana u Dublinu budeš unaprijeđen i dobiješ povišicu prije nego si je uspio zatražiti.

Izbori su smiješna stvar, čini se da nas se ne tiču, ali to što nekada iz zajebancije zaokružimo nekog Bandića, Keruma ili Markićku može značiti da će netko radi toga ostati bez posla, bez djeteta, bez doma ili bez diplome.

Mene na ovim izborima neće biti, kao ni posljednjih 7 godina.

Moji izbori su održani prije tri godine. Nisu baš bili demokratski, bila je samo jedna izborna lista pod imenom “Nikada više mi tuđi glasovi neće zaj…ti život”.

Uredno sam zaokružio, ubacio listić i kad su objavljeni rezultati bio sam si,  baš onako, ponosan…

Standardno

Da se vratimo, bismo li vam se svidjeli?

Kad za nešto više od mjesec dana sletimo u Zagreb, dočekat će nas dobri duhovi prošlosti, mahat će nam iz starih kvartova, iz bivših zgrada i parkova, gledat će nas iz očiju rodbine i prijatelja.

To smo nekad bili mi, a tko smo nas troje danas?

Pitanje, naravno, vrijedi za sve osobe na svijetu, ali meni je počelo živcirati staro predizborno zazivanje povratka slavne, neprežaljene, potencijalno dobrostojeće i plodne hrvatske dijaspore koja bi mogla pokrenuti Hrvatsku

Za početak, pojedinačni povratak neke mladeži čije obitelj već četiri generacije živi u Čileu i nije “povratak” nego dolazak na temeljima davnih romantičnih priča djedova i baka koji su možda kao djeca otišli odavde.

I nije masovan kao što je prije par dana pričao neki službenik, pazi sad, Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Da, i taj ured plaćate.

Btw, ja sam Hrvat izvan Hrvatske i ne treba mi ured za komunikaciju s matičnom državom.

Mogu bez problema nazvati i veleposlanstvo u Dublinu, Poreznu upravu u Zagrebu, bilo koju banku ili FINU.

Kao i svi mi vani.

E sad, o čemu ja zapravo pišem u ovom tekstu?

Pišem o promjenama koje se dešavaju s godinama, o promjeni sustava vrijednosti, prioriteta, ljudskih odnosa, o novim iskustvima koja nas mijenjaju iz dana u dan.

To je suhoparni, tehnički i klasični opis, a zapravo želim postaviti pitanje koje još nisam čuo ni od Vlade, ni od Sabora, ni od Predsjednice, ni od Ureda Bog Te Pitaj Čega, a ni od svih koji su ostali, uključujući rodbinu i prijatelje:

Da se vratimo, bismo li vam se svidjeli?

Od svih razloga odlaska, možemo biti sigurni da je najčešće u pitanju novac. Ni bivša ni sadašnja država nisu nikad bile poznate po bogatstvu, efikasnosti ili dobroj javnoj upravi.

Uvijek je trebalo imati vezu u školi, bolnici, općini, na poslu. Uvijek se s posla doma nosio uredski materijal, knjige, hrana, piće, građevinski materijal ili gorivo, kako je tko imao sreće.

I radilo se na crno kad se moglo, i išlo se na bolovanje kad je bilo zgodno.

Da se ne farbamo, osim rijetkih slučajeva, većinom smo otišli u potrazi za boljim poslom da možemo otplatiti stare dugove ili si konačno priuštiti normalan život. Tko je ostao, vjerojatno ima dobre razloge za to.

Tako da je situacija prilično jednostavna.

Da se vratimo, da li bismo vam se svidjeli?

Jer onaj tko bi se vratio više ne bi bio dužan ni pod ovrhom, neki poslušni pesek bez love kojega bi mogli šetati od FINE do Burze.

Niti bi se dao zajebavati na nekom šalteru ili od nekog šefa koji mu možda ne bi dao plaću na vrijeme.

Da li ste spremni na nove ljude sa pričama koje počinju sa “E, to ti nije tako u Irskoj/Njemačkoj/Švedskoj, tamo ti je sve drugačije/bolje?

Hoće li to biti nova kategorija podjele među Hrvatima?

Da li bi “povratnici” postali novi branitelji, šatoraši ili uhljebi?

Nadam se da nam nitko od vladajućih neće nuditi mito (ili tzv. poticaje) za povratak jer je to najbrži način da nas netko u Hrvatskoj zamrzi.

Nemojte se pozivati na nas niti naše domoljublje. Ali slobodno nas pitajte za mišljenje, osobno mi ne smeta da bilo tko dođe ovdje i razgovara s nama.

Samo bez pjevanja, plesanja i prežderavanja.

Na sreću, male su šanse za nekim masovnim povratkom tako da nećemo postati nova kategorija u društvu, mislim da ćemo kapati malo po malo, a za našu djecu tko zna…

Nećete nas zamrziti, to je sigurno.

A kakvi smo mi, za one koji nas nisu vidjeli tih par godina?

Mislim da smo bolji ljudi, malo grublji i direktniji (bar mi iz Irske), puno svjesniji hrvatskih mana i vrlina, obrazovaniji i prilagođeniji današnjem životu, malo stariji i lagano ranjeni iznutra. I dalje pratimo što se događa “doma”, ali već malo rjeđe komentiramo.

I dalje jedva čekamo godišnji, ali povratak natrag više nije tako težak.

Ako se vratimo, nadam se da ćemo svi malo lakše disati.

I da ćemo se svidjeti jedni drugima.

.

Standardno

Sanjaju li psi u boji?

Imamo psa. Zove se Marli.

Marli je fora.

Smeđe-bijeli desetogodišnji čupavac kojeg smo prije točno deset godina uzeli u ruke u selu kraj Velike Gorice. Istina,  prvo smo morali čekati da izađe ispod neke peći gdje se skrivao…

Par dana prije sam ga ugledao na fotki u oglasniku. ponosnog rasčupanka na crvenoj fotelji. Najveći u leglu od 11 i posljednji koji je ostao. Za nas.

Preplašen i nepovjerljiv, naoko miran.

“Ajmo u dvorište, vidjet ćete ga tamo”, rekla je gospođa i u času kad ga je spustila Marli je poletio u igru s drugim psima. Takav je i danas, može ležati i spavati cijeli dan, ali kad izađemo van-ode on…

Maja je tada uzela Marlija u ruke, a žena je još rekla da je jučer vjerojatno progutao komadić olovke jer mu se kod disanja čuje neki klik-klak zvuk. Ne znamo da li je to bila istina, ali je on već te sekunde bio naš i vozili smo se prema našem stanu na Volovčici.

I nakon toliko godina, često pomislim: o čemu on razmišlja?

Ako već i ne razumije moje riječi, u svojim očima čuva slike naših života tijekom tih zajedničkih deset godina.

Bio je s nama kad smo se iz našeg stana selili u iznajmljeni. Pa u kuću u Vrbovcu. Pa opet u Zagreb. Pa u Irsku.

Bio je s nama kad smo bili samo nas troje, pa kad smo čekali i dočekali Lunu. 

Mi smo bili s njim kad je progutao otrov na onom polju ispod naše kuće i jedva stajao na nogama. Mislili smo da je krpelj, a ispalo je da je samo nekim čudom preživio. Doktorica nam je tek idući dan rekla da je mislila da neće preživjeti.

Bili smo s njim i kada je operirao oko i paradirao okolo sa zašivenim kapkom i tuljcem.

Mislite da se ne sjeća?

Nikada nemojte misliti da životinje nisu svjesne svijeta oko sebe. Bez obzira da li ih volite ili ne, da li ih se bojite ili ih  jednostavno ne razumijete. Nemojte to misliti bez da ste neku od njih pogledali u oči.

I živo me zanima što sanja kad ga čujemo da laje u snu.

Možda sanja ljude koje gleda s prozora.

Kladim se da ponekad sanja kako je kombijem putovao do Irske, kako su ga usred noći ukrcali u Španskom i nakon tri dana iskrcali tri tisuće kilometara dalje, a mi smo ga, opet usred noći, dočekali sretni kao rijetko kada.

Ponekad ga uzimamo zdravo za gotovo, ponekad zaboravimo da je u kući, ponekad ga iz komocije ostavimo doma umjesto da ide s nama.

Ponekad tako sjedimo nas dvojica i pričamo. On mi kaže da mu je često dosadno, da ne šećemo dovoljno, da mu je dlaka često predugačka, da su psi u Irskoj nedruželjubivi.

Slažem se.

A onda mu ja kažem da je možda malo previše raščupan, ali i dalje za nas najljepši na svijetu, da je i minuta provedena s njim dovoljna da me smiri i razveseli, da ima najtopliji pogled.

Nadam se da sanja kako  s Lunom na tepihu jede borovnice, kako mu već s ceste mašemo kad se vraćamo doma, kako pričamo da nam ide na živce što ovdje nema dovoljno parkova i mjesta gdje može ići s nama.

Kladim se da sanja i nas, jer znam da mi sanjamo njega.

 

Standardno