Tmurno, a sretno…

Znaš onaj osjećaj kada uđeš u priču? 

Vrtiš neke ideje u glavi pa ti jedna zasvijetli, žive slike ti razbijaju glavu, a onda samo uđeš u priču i pričaš je iznutra. 

Ne znaš kuda ide i što će se dogoditi, pratiš misli koje lete na sve strane. Loviš ih, hvataš ili gubiš, zadržiš ili pustiš i onda, od te hrpe nabacanih riječi, slažeš uski put koji negdje vodi. 

Onda ga malo proširiš, promijeniš smjer nekoliko puta, zaobiđeš neka stabla, pukotine ili ljude koji ti smetaju, popločiš ga nečim da izgleda ljepše, ravnije. 

Ili grublje. 

Nekada pričom želiš razbiti neke zidove, preskočiti neke klance ili odletjeti u neke druge svemire. Ili otjerati neke ljude od sebe. 

Eto, tako izgleda dio mog dana, onih par sati kad se mozak prebaci u kreativnu fazu i pusti dnevnu logistiku na stranu. 

Jutra su čudna. Probudim se u nekom bunilu i odmah mi se ništa ne da. Lagano se spremam za posao i najčešće počnem razmišljati o tome što radim ovdje i zašto moram izaći iz kuće umjesto da ostanem s Majom, Lunom i Marlijem. I to traje neko vrijeme, do nekog poznatog refrena sa Spotify liste. 

Onda nagnem gutljaj iz moje ogromne crne šalice za van. Nekad kava, nekad čaj… 

I tada samo krenu naglo probuđene pozitivne misli koje me već 4 godine vode kroz irske avanture. 

To je jutarnja čarolija radi koje sam i dalje apsolutmo sretan u našem mikro svemiru. 

Kad prelazim rijeku Boyne i u mraku, kroz božićnu rasvjetu, provjeravam nivo blatne vode ispod mosta, kad na autocesti gledam avione kako se spuštaju prema aerodromu ili blesavog, savršeno bijelog galeba koji me pogleda u oči dok leti opasno blizu vjetrobranu mog kombija. 

Puno je čudesno lijepih slika i mjesta u ovoj gruboj, mokroj, vjetrovitoj i zbilja zelenoj Irskoj. Već je možda i previše sitnica koje bude uspomene, mjesta gdje je Luna krenula u vrtić i školu, gdje smo se družili, lutali, kupovali, ljudi koje smo usput zavoljeli ili izgubili. 

I onda napišem nešto. I bude tmurno. 

Zašto? 

Nemam pojma… 

Svijet oko nas je trenutno nekako gust, zasićen, napet, preopterećen i u iščekivanju. 

I dok u svojoj glavi, obiteljskim i prijateljskim “mjehurićima” to vrlo lako razbiješ, ublažiš i izravnaš, čim se suočiš sa okolinom sve se vrati na staro. 

I kad Maji i Luni kupujem cvijeće za Dan žena, a neka preplašena i maskirana žena me gleda iza dvije pregrade i ne usudi se prići bliže. 

I kad, ujutro na poslu, hodam među šezdesetak ljudi, a većinu ne prepoznajem jer im nikad nisam vidio lice. 

I kad, radi hrpe čudnih procedura i pravila, ponekad izgubim volju otići u Zagreb vidjeti sve te ljude koji mi beskrajno nedostaju. 

Ne znam, valjda su zato tekstovi koji mi izađu iz misli tmurni i grubi, pomalo nabacani i kaotični. 

Takva je Irska i svijet oko nas. 

Ali, mi nismo dio te priče, ona nas samo okružuje, bode, grebe, pritišće i gura dok, poput nekog laganog, svjetlećeg lampiona ne odletimo negdje… 

Kako smo, skoro 4 godine otkad smo otišli? 

Eto, tako… 

Standardno

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.