Vrijeme je da se krene…

Uvijek se razveselim kada mi, tijekom jutarnje vožnje, misli krenu lutati van mračnih i mokrih irskih ulica. Ponedjeljak, šest ujutro, smrznuti kombi, led na cesti, mrak do pola devet i 49 km do posla.

Kava za van i mala mjesta uz cestu, sve kao iz reklame za Irsku. Kombinacija zelenog sa zelenim, otprilike kao da voziš u krug kroz Zagorje i ponekad naletiš na more. Krave, ovce i konji posvuda, ali i lokalne ceste toliko uske da nemaš šanse stati i fotkati, morat ćete mi vjerovati na riječ…

Zeleni otok sa prokleto zavodljivom lakoćom svakodnevnog življenja. I često (pre)velikim državnim pogurancem u leđa. Dvojezični životi, poprilično zagušeni čudnim danima čudne godine iza nas.

Trenutno, život se odvija u nedovoljno napuhanom balonu, lebdeći između brojanje tjedana do popuštanja mjera, brojeva i analiza, teorija zavjere i policijskih kontrola.

Živimo na otoku, ali i u vlastitoj kući kao brodolomci, čekajući nekoga da nas spasi, da prođe ta prisilna izolacija. Pretvaramo se da su ljudi sa ekrana s nama za stolom, u uredu, školi.

Da li nam je život stvaran?

Čini se da smo zarobljenici virtualnih života, slušamo virtualne učitelje, trčimo virtualne utrke, čekamo pakete iz virtualnih trgovina, slušamo virtualne koncerte i nadamo se da će novi stari dani započeti baš idući tjedan. Ili tjedan iza toga.

A onda, u sekundi, samo spustiš dlan na ledeni, mokri pijesak u plićaku irskog mora i vratiš se u svoj dan koji ti nitko ne može oduzeti. I hodanje po šumi, i sviranje, trčanje, penjanje, zagrljaj s Majom u kuhinji dok kuhamo ručak, plesanje s Lunom ili lajanje s Marlijem. Sve je tu, samo skriveno ispod teških svakodnevnih misli.

Naši dani nisu otišli nigdje i ne trebamo ih čekati da se vrate. Naši životi nisu na nikakvom čekanju.

Jedino je, možda, vrijeme da se krene negdje dalje, drugdje ili natrag.

Standardno

4 misli o “Vrijeme je da se krene…

  1. Jadranka kaže:

    Irska, Hrvatska, Banglades.. izgleda da svi zivimo neke iste zivote, u ocekivanju nekog boljeg sutra.. U toj ispraznosti koja nas okruzuje, gdje nam samo virtualno daje privid da smo jos uvijek zivi… Pomozi nam Boze, neznamo sto nam rade!!!

    Sviđa mi se

Odgovori na Jadranka Otkaži odgovor

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.