Glupih li vremena…

Malo smo se prerano navikli na normalan život, na par putovanja godišnje, na plaću svaki tjedan.

Nakon što je vojska načetih, razočaranih, ovršeno bankrotiranih i umornih ljudi doletjela ovdje u Irsku i taman se počela lagano prilagođavati, opuštati, planirati i maštati, 2020. nam je malo podmetnula nogu.

Ali to vrijedi za cijeli svijet, nije ovdje bitno bolje ni lošije nego negdje drugdje.

Pa nam je došla Corona.

Tako je zovemo od milja, jer se već malo previše udomaćila pa je više ne poštujemo kao na početku. Upoznali smo se preko medija, vidjeli smo kako diše, kako se mijenja, kako pokušava zaživjeti, a mi se više ili manje bojimo. 

Ali, to je sve dio prirode oko nas. Ne brine mene bolest nego naša reakcija na nju. Mjere su mi prilično glupe, da budem iskren. Nakon sedam mjeseci tapkanja po mraku, čini mi se da je svijet još više raslojen nego što smo mislili.

Ali, ako ništa drugo, sad bar vidimo kakve su vladajuće garniture oko nas pa ćemo u budućnosti malo lakše odlučiti gdje ćemo živjeti i kome plaćati porez. Sa kojim ljudima želimo dijeliti vrijeme i prostor, a koje ćemo izbjegavati.

Da li je lako?

Nije, jako je teško. Nekih  bitnih ljudi više nema s nama, a nikoga od njih nismo mogli pozdraviti posljednji puta. Nismo mogli putovati u Hrvatsku ni vidjeti obitelj i prijatelje već godinu dana, a tko zna kad ćemo. Mislite da to nije problem? Pokušajte, neće vam se svidjeti.

Nije lako ni gledati vlastito dijete u takvom čudnom svijetu. Kako joj prikazati ovakva čudna vremena, a da ne misli da ljudi nemaju osmijeh, da se ne dodiruju i druže, da ne putuju, ne rade i ne idu u školu?

Da namaču ruke u dezinficijensu svakih pet minuta, da čekaju zeleno svjetlo ako trebaju kupiti nešto, da policija stoji na rubovima grada i provjeravaju gdje ideš?

Moram pitati naše roditelje da li su se i oni tako osjećali kad smo, u davna vremena, čekali u redovima za kavu, detergent ili benzin. Kad su bile redukcije struje ili kad su se cijene mijenjale svakodnevno. Ja nemam nikakve traume od tada, nadam se da nemaju ni oni… 

Iskreno, čini mi se da bi najbolje bilo samo zagrliti svoju kćer i čuvati je dok sve ovo ne prođe.

Voljeti je najviše što možemo i brinuti se o njoj najbolje što znamo.

Ali nije ovo najgora godina koju pamtimo, treba biti iskren.

Umjesto zabrane kretanja više od 2 km od kuće pamtit ćemo obiteljska druženja na miru, bez automatskog odlaska na kavu ili u dućan svako poslijepodne. Odlaske na plažu ili u šumu.

Umjesto putovanja u Hrvatsku ili Španjolsku, ovo je godina kad smo shvatili kako želimo živjeti, kakvo nam okruženje treba. Kakve poslove želimo.

Godina kada smo kupili svoj prvi auto u Irskoj, uredili kuću.

Godina kada je Luna krenula u školu.

Godina kad sam odmotao sve slojeve sa pravog sebe i vidio se u pravom svjetlu nakon sto godina. Kad izgledam kako želim, imam frizuru kakvu želim, znam što želim jesti, kako želim vježbati, kako želim svirati i pisati, čime se želim baviti. Bez lutanja i skrivanja iza bilo kakvih izgovora.

Nisu glupa vremena, mi smo glupi ako dozvolimo da nam potroše dio života… 

Standardno

2 thoughts on “Glupih li vremena…

  1. Ivana kaže:

    Da Krešo, isto razmišljamo…
    U Hrvatskoj sam ali ne živim u svom domu već više od 6. mjeseci, koronu iskreno ne doži vljavam strašno. Mlađe dijete rijetko viđam. I ovršena sam ponovno u prvom valu.
    Život preokrenut u sekundi naopačke 22.03.
    Nada uvijek postoji…

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.