Sanjaju li psi u boji?

Imamo psa. Zove se Marli.

Marli je fora.

Smeđe-bijeli desetogodišnji čupavac kojeg smo prije točno deset godina uzeli u ruke u selu kraj Velike Gorice. Istina,  prvo smo morali čekati da izađe ispod neke peći gdje se skrivao…

Par dana prije sam ga ugledao na fotki u oglasniku. ponosnog rasčupanka na crvenoj fotelji. Najveći u leglu od 11 i posljednji koji je ostao. Za nas.

Preplašen i nepovjerljiv, naoko miran.

“Ajmo u dvorište, vidjet ćete ga tamo”, rekla je gospođa i u času kad ga je spustila Marli je poletio u igru s drugim psima. Takav je i danas, može ležati i spavati cijeli dan, ali kad izađemo van-ode on…

Maja je tada uzela Marlija u ruke, a žena je još rekla da je jučer vjerojatno progutao komadić olovke jer mu se kod disanja čuje neki klik-klak zvuk. Ne znamo da li je to bila istina, ali je on već te sekunde bio naš i vozili smo se prema našem stanu na Volovčici.

I nakon toliko godina, često pomislim: o čemu on razmišlja?

Ako već i ne razumije moje riječi, u svojim očima čuva slike naših života tijekom tih zajedničkih deset godina.

Bio je s nama kad smo se iz našeg stana selili u iznajmljeni. Pa u kuću u Vrbovcu. Pa opet u Zagreb. Pa u Irsku.

Bio je s nama kad smo bili samo nas troje, pa kad smo čekali i dočekali Lunu. 

Mi smo bili s njim kad je progutao otrov na onom polju ispod naše kuće i jedva stajao na nogama. Mislili smo da je krpelj, a ispalo je da je samo nekim čudom preživio. Doktorica nam je tek idući dan rekla da je mislila da neće preživjeti.

Bili smo s njim i kada je operirao oko i paradirao okolo sa zašivenim kapkom i tuljcem.

Mislite da se ne sjeća?

Nikada nemojte misliti da životinje nisu svjesne svijeta oko sebe. Bez obzira da li ih volite ili ne, da li ih se bojite ili ih  jednostavno ne razumijete. Nemojte to misliti bez da ste neku od njih pogledali u oči.

I živo me zanima što sanja kad ga čujemo da laje u snu.

Možda sanja ljude koje gleda s prozora.

Kladim se da ponekad sanja kako je kombijem putovao do Irske, kako su ga usred noći ukrcali u Španskom i nakon tri dana iskrcali tri tisuće kilometara dalje, a mi smo ga, opet usred noći, dočekali sretni kao rijetko kada.

Ponekad ga uzimamo zdravo za gotovo, ponekad zaboravimo da je u kući, ponekad ga iz komocije ostavimo doma umjesto da ide s nama.

Ponekad tako sjedimo nas dvojica i pričamo. On mi kaže da mu je često dosadno, da ne šećemo dovoljno, da mu je dlaka često predugačka, da su psi u Irskoj nedruželjubivi.

Slažem se.

A onda mu ja kažem da je možda malo previše raščupan, ali i dalje za nas najljepši na svijetu, da je i minuta provedena s njim dovoljna da me smiri i razveseli, da ima najtopliji pogled.

Nadam se da sanja kako  s Lunom na tepihu jede borovnice, kako mu već s ceste mašemo kad se vraćamo doma, kako pričamo da nam ide na živce što ovdje nema dovoljno parkova i mjesta gdje može ići s nama.

Kladim se da sanja i nas, jer znam da mi sanjamo njega.

 

Standardno

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.