Grad koji je nekad bio i moj

Ne želim priznati, ali često se sjetim jednog grada koji je nekad bio i moj. I plitkog potoka, plave školske zgrade i tramvajskih tračnica što su kasnile godinama. Šetnje uz cestu i pogleda u prozore, grubog asfalta i koševa bez mrežice.
Vrta i tržnice.

Ne želim priznati, ali sklopim oči i prolazim ulicama starih imena. Hodam preko groblja i sviram u starim, napuštenim kućama i odavno mrtvim klubovima. 

Bojim se priznati, ali ponekad zamišljem da sjedim za velikim okruglim stolovima, sa najdražim ljudima koji su daleko. Pitam ih pitanja koja ih se nikad nisam sjetio pitati, a sada im samo želim čuti glas.

Nekad sjedim u mraku i čujem samo tišinu.
I mislim da sam potrošio ljubav prema gradu koji je nekad bio i moj.

Teško je shvatiti, ali danas sam daleko i ne trebam ga.

Ali ga trebam da opet postane onakav kakav je bio, a nakon toga još bolji, i još bolji.

Lijep, topao, blizak, nasmiješen i čist.

I ne želim ga gledati očima turista punih džepova jer to nije isti grad.

Naš grad je poznata ruka na okidaču fotoaparata, poznati prsti na vratu gitare i bubnjarskim palicama. Poznati potpisi u novinama i na ekranima, poznati stolovi u poznatim lokalima.
Moj ručnik na plaži velikog jezera, moja kćer u parku najdražih naselja, moja M. na trgu punom cvijeća.

To je grad koji je nekada bio i moj. Više ga nema, nema ni mene.

Ali ću se vratiti.
I nadam se da ću ga opet naći…

Standardno

3 thoughts on “Grad koji je nekad bio i moj

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.